Pred kraj osmog i na početku devetog poglavlja Knjige proroka Izaije govori se o noći i svjetlu. Na početku prorok govori o Božjem izabranom narodu: „Lutat će zemljom potlačen i gladan, izgladnjela bijes će ga spopasti, proklinjat će svoga kralja i svog Boga. Okrene l' se k nebu, pogleda l' po zemlji, gle, svuda samo mrak i strava, svuda tmina tjeskobna“ (Iz 8,21-22). Prorok navješćuje nevolje porobljavanja i progonstva. Narod je u beznadnoj situaciji. Očito je riječ o razdoblju asirskih osvajanja, kad je narod bio raspršen i izmiješan s drugim narodima. No, prorok ne želi ostaviti čitatelje u tjeskobi, nego odmah dodaje: „Ali će se tama raspršiti, jer više neće biti mraka gdje je sad tjeskoba“ (8,22-23). Nada proizlazi iz pouzdanja u Boga i iz iskustva njegova dosadašnjeg djelovanja jer je kroz cijelu povijest pokazao da ne zaboravlja svoja obećanja.
U nastavku Izaija ovako opisuje Božje djelovanje: „U prvo vrijeme on obescijeni zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu, al' u vrijeme posljednje on će proslaviti Put uz more, s one strane Jordana – Galileju pogansku“ (8,24). Zebulun i Naftali bila su dva od dvanaest izraelskih plemena, a ova dva plemena obitavala su na području Galileje. Upravo su Galileju Asirci prvu osvojili i narod odveli u progonstvo, a u njoj naselili neke druge narode. Zato prorok Galileju ovdje naziva poganskom. Ono što se dogodilo s Galilejom navještaj je nevolja koje će snaći i preostali dio Izraela koje desetljeće kasnije.
No, prorok jasno razlikuje „prvo vrijeme“ od „posljednjeg vremena“. Prvo je vrijeme ono koje se odnosi na asirska osvajanja i progonstvo. Posljednje je vrijeme ono s kojim dolazi izbavljenje iz progonstva i spasenje. Tada će biti proslavljen „Put uz more“. Riječ je o putu kojim se putovalo od Egipta prema Damasku i dalje prema Mezopotamiji, koji je od Egipta išao uz obalu Sredozemnog mora prema sjeveru, a onda kroz Galileju skretao u unutrašnjost prema Damasku. Bog će ponovno proslaviti taj Put povratkom svoga naroda.
Zato se u nastavku kaže: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja“ (9,1). Tmina i mrkla zemlja predstavljaju vrijeme progonstva i zemlje u koje je narod bio raspršen, a svjetlost je slika Božjeg djelovanja. To će djelovanje, to Božje izbavljenje biti toliko snažno, da proroku nije dovoljno reći samo „svjetlost“, nego mora reći „velika“, „jarka“ svjetlost. Božje je djelovanje takvo da mu se ništa ne može usprotiviti. Ono je toliko snažno da ne ostavlja traga sjene.
Uz njegovo djelovanje povezana je radost. Zato Izaija, obraćajući se Bogu, dodaje: „Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, k'o što kliču kad se dijeli plijen“ (9,2). Konačna Božja pobjeda, koja će se očitovati u izbavljenju naroda iz njegovih nevolja, bit će vrijeme radosti koje je uspoređeno sa žetvom i s podjelom plijena. I žetva i podjela plijena predstavljaju ispunjenje nakon teškog rada ili opasnog boja. Tako i nevolje koje će zadesiti narod trebaju biti shvaćene kao put do ispunjenja.
Odlomak završava riječima: „Teški jaram njegov, prečku što mu pleća pritiskaše, šibu njegova goniča slomi kao u dan midjanski“ (9,3). Jaram je natovaren na leđa raseljenog i prognanog naroda. Goniči su strani narodi koji tlače Izraela, a Bog je taj koji slama šibu goniča. Ovo Božje izbaviteljsko djelo uspoređeno je s „danom midjanskim“. Izaija time podsjeća na događaj opisan u Knjizi o Sucima. Ondje se govori o jednom od vođâ Izraelaca, Gideonu, koji je poveo narod protiv Midjanaca koji su ih tlačili (usp. Suci 7,1-25). Bog najprije smanjuje Gideonovu vojsku da bi se vidjelo kako konačna pobjeda nije djelo samih Izraelaca, nego je Božje djelo. Bog kaže: „Ja ću vas izbaviti i predat ću Midjance u vaše ruke“ (7,7). I dok su se Izraelci spremali krenuti u boj Gospodin je učinio da oni u midjanskom taboru okrenu mač jedan na drugoga te su se na kraju razbježali (usp. 7,22). Izraelci su na kraju bez borbe pobijedili.
Takva će biti i konačna Božja pobjeda. Ona neće biti ostvarena ljudskom snagom i ljudskim sposobnostima, nego Božjim djelovanjem. Stoga u okolnostima nevolja ne treba gubiti nadu, nego se treba osloniti na Boga koji je svemoguć i koji je na strani svoga naroda. On sâm učinit će da zasja velika svjetlost. Evanđelist Matej u ovom svjetlu prepoznaje navještaj javnog djelovanja Isusa Krista. Kad opisuje kako Isus dolazi iz Nazareta u Kafarnaum, na području Zebulunovu i Nafalijevu, on prepoznaje ispunjenje ovih Izaijinih riječi (usp. Mt 4,12-17), te zaključuje Isusovim pozivom: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ (4,17).