Nakon što je prorok Izaija navijestio rođenje Emanuela, čije ime znači „S nama Bog“, u osmom poglavlju svoje knjige donosi prijetnju svima koji bi htjeli napasti Božji izabrani narod. Njima kaže da će biti smrvljeni, da će njihov naum biti uništen, da će im sve spletke biti uzaludne, a razlog je tomu, kako kaže prorok, u tomu što je „s nama Bog“ (Iz 8,9-10). Tako se ponavljaju riječi od kojih je sastavljeno ime Emanuel.
Tako u svim nevoljama narod može naći svoju zaštitu u Bogu koji je uvijek prisutan, koji ih nikad ne napušta. Nisu, međutim, svi u narodu uvjereni u takvu Božju prisutnost i zaštitu, pa Izaija govori kako ga je sâm Bog opomenuo da ne ide putem kojim ide taj narod (usp. 8,11), te donosi Božje riječi: „Ne zovite urotom sve što narod ovaj urotom zove; ne bojte se čega se on boji i nemajte straha“ (8,12). Očito je da je narod bio u strahu pred opasnostima koje su prijetile od okolnih naroda i zemalja. Već se u prethodnom poglavlju vidjelo da je i sâm kralj bio u strahu i nije htio slušati Božje savjete. Sada je jasno da i narod misli da je urota nešto što nije urota. Misli se ovdje na Izaijino djelovanje. Prorok je prenosio Božju riječ koja je upozoravala da se ne treba oslanjati na moć Asiraca u borbi protiv okolnih manjih naroda, nego da se treba osloniti na Boga. Ovaj poziv da se oslone na Boga, mnogima je zvučao opasno jer je mogao oslabiti obrambenu moć Judeje. Zato su ga vidjeli kao urotu.
Prorok ipak dodaje: „Gospodin nad vojskama – on jedini nek' vam svet bude; jedino se njega bojte, strah od njega nek' vas prožme“ (8,13). Nije slučajno da je ovdje Bogu ponovno dano ime „Gospodin nad vojskama“. Ono označava da je Bog taj koji predvodi Izraela u svim njegovim borbama i onaj jedini koji može dati pobjedu. To nije ni kralj, ni njegova vojska, ni Asirci, ni njihova sila. Jedino Božja sila donosi rješenje. Zato se samo njega treba bojati. Pritom se ne misli na strah zbog kojega bi čovjek bježao od Boga, nego na strahopoštovanje iz kojega se čovjek klanja Bogu kao svome spasitelju, ali kao i onome koji može dopustiti propast naroda.
Stoga se u nastavku donosi: „On će vam biti zamka i kamen spoticanja i stijena posrtanja za obje kuće Izraelove, zamka i mreža svim Jeruzalemcima. Mnogi će od njih posrnuti, pasti, razbiti se, zaplesti se, uhvatiti“ (8,14-15). Prorok time objašnjava zašto će uskoro nastupiti propast sjevernog izraelskog kraljevstva čiji je glavni grad bila Samarija, a nešto više od sto trideset godina kasnije i južnog kraljevstva čiji je glavni grad bio Jeruzalem. Ove tragedije neće nastupiti zbog premoći velikih sila koje će navaliti na narod, nego zbog toga što se narod nije pouzdavao u Boga. Tako je Bog, umjesto njihova oslonca i utvrde, postao njihova zamka i mreža u koju će se uloviti.
U nastavku slijede Božje riječi Izaiji: „Pohrani ovo svjedočanstvo, zapečati ovu objavu među učenicima svojim“ (8,16). Riječ je o svjedočanstvu koje mora biti sačuvano jer će postati dokaz ispravnosti Božje riječi jednom kad se dogodi propast sjevernog kraljevstva i progonstvo stanovnika južnoga kraljevstva.
Izaija nato odgovara: „Čekat ću Gospodina koji je lice svoje sakrio od doma Jakovljeva – u njega ja se uzdam“ (8,17). Nasuprot narodu koji se ne želi osloniti na Boga, Izaija ispovijeda svoju vjeru i privrženost Gospodinu. Strašna je slika Boga koji sakriva svoje lice od svoga naroda. To znači da ga je prepustio njegovoj zloj sudbini. I dok promatra takvu situaciju, Izaija ipak kaže: „Čekat ću Gospodina.“ Kaže to jer vjeruje da Bog ne može vječno odbaciti svoj narod. Vjeruje u Božju vjernost savezu koji je sklopio s narodom. Vjeruje u Božje milosrđe. To je izvor Izaijinog pouzdanja i pred nadolazećom tragedijom.
Tome dodaje još riječi: „Evo, ja i djeca koju mi Gospodin dade Izraelu smo znak i znamenje od Gospodina nad vojskama što prebiva na gori sionskoj“ (8,18). Ranije su u Knjizi proroka Izaije predstavljena njegova djeca. Jednom mu je sinu ime Šear Jašub, što znači: „Ostatak će se vratiti“. Drugom mu je sinu ime Maher Šalal Haš Baz, što znači: „Brz grabež – hitar plijen“ (7,3; 8,1-4). Imena ovih Izaijinih sinova postaju znak, simbol onoga što će se dogoditi s narodom. Narod će postati lagan plijen velikih sila koje će ugrabiti i obećanu zemlju i sva dobra izabranoga naroda, ali će u tom narodu ipak ostati mala skupina onih koji će biti vjerni Bogu i koji će biti nazvani „Ostatak“. Taj će se ostatak vratiti u obećanu zemlju i ponovno živjeti ondje u prisutnosti svoga Boga koji je još jednom nazvan Gospodin nad vojskama, uz dodatak da „prebiva na gori sionskoj“. Time se zaključuje odlomak koji je počeo u šestom poglavlju Izaijine knjige, gdje je Izaija imao viđenje Gospodina nad vojskama u hramu na sionskoj gori. Sada je važan spomen sionske gore jer je ona usred obećane zemlje u koju će se narod vratiti i uživati zajedništvo s Bogom.
Izaija živi za ovo buduće smilovanje, za ovu buduću milost. Pred nevoljama ne gubi nadu, nego se i dalje oslanja samo na Boga, pa i onda kad se čini da je Bog odvratio svoj pogled od njega i od njegova naroda. Izaija se i dalje nada.