Na početku četvrtog poglavlja Knjige proroka Izaije prvi se put spominje pojam ‘izdanak’. Kaže se: „U onaj će dan izdanak Gospodnji biti na diku i na slavu, a plod zemlje na ponos i ures spašenima u Izraelu“ (Iz 4,2). Čini se kao da prorok govori o obrađivanju zemlje i navještaju dobra uroda. Taj plod zemlje bio bi razlog za ponos naroda koji će nakon svih nevolja naći svoj spas, možda spas od gladi, suše, skakavaca ili koje druge nevolje koja je mogla snaći zemljoradnike. Ipak, ovaj ‘izdanak’ nije običan izdanak. To je ‘izdanak Gospodnji’. Ovaj dodatak Božjega imena čini ga sasvim posebnim. On je očito u nekoj vezi sa spasenjem u Izraelu.

Osim toga, izdanak je povezan i s onima koji će ostati u Jeruzalemu, s onim ‘Ostatkom’ koji je Izaija već bio spomenuo na početku svoje knjige. Prorok ovdje kaže: „Koji ostanu na Sionu i prežive u Jeruzalemu, zvat će se »sveti« i bit će upisani da u Jeruzalemu žive“ (4,3). Ovaj Ostatak dobiva sada naziv ‘sveti’, što je kod Izraelaca označavalo izdvojenost za Boga. Oni su od svih drugih naroda izabrani i izdvojeni kako bi bili Božji svjedoci u ovome svijetu. Ova njihova izdvojenost očitovala se u vršenju Božjih zapovijedi, u bogoslužju, u obdržavanju obredne čistoće.

Kad se kaže da će taj ostatak preživjeti, ukazuje se na nevolje kroz koje će Jeruzalem morati proći, koje će dovesti njegove stanovnike u životnu opasnost. Kad prežive, bit će „upisani da u Jeruzalemu žive“. Biti upisan u knjigu nekoga grada ili neke zemlje, značilo je uživati posebnu zaštitu i posebne povlastice koje su mogli imati samo građani. Prorok vidi buduću sigurnost za Ostatak u Jeruzalemu.

U čemu će se sastojati ova sigurnost, zorno je pokazano u sljedećim recima: „Kad Gospod spere ljagu kćeri sionskih i obriše s Jeruzalema krv prolivenu dahom suda i dahom što spaljuje, sazdat će Jahve nad svom gorom sionskom i nad svima što ondje budu zborovali oblak s dimom danju, a noću sjaj ognja žarkoga“ (4,4-5). Najprije je spomenuta „ljaga kćeri sionskih“. Izraz ‘ljaga’ obično opisuje idole, pa će iz grada i iz zemlje biti uklonjeno štovanje drugih bogova, a Jeruzalem će kroz sud biti očišćen. Zapravo su nevolje koje će snaći narod viđene kao sredstvo čišćenja, kao svojevrsna katarza naroda. Tak kad grad prođe kroz ovo čišćenje, dogodit će se nešto novo i veliko nad gorom Sionom: Bog će ondje postaviti „oblak s dimom danju, a noću sjaj ognja žarkoga“ (4,5).

Ove slike podsjećaju na veliki izlazak Izraelaca iz Egipta. Nakon što je narod izišao iz Egipta, Knjiga Izlaska kaže: „Gospodin je išao pred njima, danju u stupu od oblaka da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja da im svijetli. Tako su mogli putovati i danju i noću. I nije ispred naroda nestajao stup od oblaka danju ni stup od ognja noću“ (Izl 13,21-22).

Prorok Izaija bez sumnje želi podsjetiti na epopeju izlaska Izraelaca iz Egipta, na onaj događaj kad je Bog bio među njima na vidljiv, gotovo opipljiv način, kad ih je štitio od neprijatelja, kad im je davao manu i prepelice kao hranu, kad ih je pojio vodom iz pećine. Prorok predviđa novo vrijeme Božje bliskosti s njegovim narodom kao u drevna vremena. To će biti vrijeme sigurnosti i mira.

Na kraju Izaija donosi još i blistavo viđenje: „Jer, vrh svega Slava će biti zaklon i sjenica da zasjenjuje danju od pripeke, štit i utočište od pljuska i oluje“ (Iz 4,5-6).

‘Slava’ je još jedan izraz koji dolazi iz Knjige Izlaska, a opisuje Božju prisutnost. Kad je Mojsije u pustinji podno Sinaja izgradio Šator sastanka kao mjesto bogoslužja i prinošenja žrtava, Božja Slava ušla je u taj šator, da bi time bila naznačena njegova prisutnost i blizina, jer Bog je boravio u šatoru, među šatorima Izraelaca. Sada se ne govori više o nekom šatoru, nego će sama Slava Božja, njegova prisutnost, preuzeti ulogu Šatora sastanka. Ona će postati zaklon i sjenica, to jest šator. Slava će štititi narod od pripeke, od pljuska i od oluje, to jest od svih nevolja.

Sve to započinje s ‘izdankom’ za koji ovdje, na početku Knjige proroka Izaije, još nije jasno što ili koga predstavlja, no prorok će nam ubrzo pružiti više naznaka o njemu.

Za sada je jasno da će s njim započeti obnova Jeruzalema, proslava onih koji prežive nevolje i velika Božja blizina koja znači sigurnost.

Mi, kršćani, znamo već da u tom izdanku prepoznajemo Isusa Krista i da smo s njime i mi već proslavljeni i da u njemu već i mi prepoznajemo Božju blizinu, onu Slavu koja znači sigurnost. Ta nam se sigurnost i Božja blizina pruža u krštenju, u sakramentu pomirenja, u euharistiji, u svim sakramentima. Ti znakovi Božje prisutnosti i njegova djelovanja za nas su oblak od dima i stup od ognja.