Na početku trećeg poglavlja Knjige proroka Izaije, prorok i dalje predstavlja Boga kao Gospodina nad vojskama, a to znači kao onoga koji se bori na strani svoga naroda, no već u nastavku toga istoga retka kaže da taj Gospodin „oduzima Jeruzalemu i Judeji svaku potporu, pomoć u kruhu i pomoć u vodi, junaka i ratnika, suca i proroka, vrača i starješinu, pedesetnika i odličnika, savjetnika i mudra gatara i onoga što se bavi čaranjem“ (Iz 3,1-3). Bog je donio tešku odluku koja je protivna svemu onome što bi on htio za svoj narod. Prorok još dodaje Božje riječi: „A za glavare postavljam im djecu, dajem deranima da njima vladaju“ (3,4).
U narodu, dakle, više nema nikoga tko bi mogao preuzeti vodeću ulogu, osobito nema suca, proroka, starješine, odličnika, ikoga mudra. Oni koji su nedorasli vladaju nad narodom. Zanimljivo je da prorok ovdje ne spominje kralja, pa se čini kao da govori o nekom razdoblju u kojem je kraljeva moć sasvim slaba, a drugi odličnici vladaju umjesto njega. Moguće je da prorok ovdje govori o razdoblju kralja Azarje, koji se još naziva i Uzija, koji je postao kralj kad je imao tek šesnaest godina. Kasnije je obolio od neke kožne bolesti koja ga je učinila obredno nečistim te je živio izvan Jeruzalema, a umjesto njega vladao je njegov sin Jotam. Čini se da bi to mogle biti povijesne okolnosti koje su mogle dovesti do nereda, bezvlašća i opće nesigurnosti. U takvom vremenu pravu vlast preuzimaju neodgovorni i nespremni pojedinci.
U općem neredu, prema prorokovim riječima, do izražaja dolaze najniže ljudske strasti: „Ljudi se glože jedan s drugim i svaki s bližnjim svojim; dijete nasrće na starca, prostak na odličnika“ (3,5). Čak i oni koji bi se mogli prihvatiti odgovornosti, to odbijaju, pa prorok opisuje: „Svatko brata hvata u očinskoj kući: ‘Ti imaš plašt, budi nam glavarom, uzmi u ruke ovo rasulo!’ A on će se, u dan onaj, braniti: ‘Neću da budem vidar, nema u mene ni kruha ni plašta: ne stavljajte me narodu za glavara’ (3,6-7). Čini se da prorok želi svratiti pozornost na nespremnost ljudi da preuzmu odgovornost, pa i onda kad imaju sve sposobnosti koje su im za to potrebne. Ukazuje na kukavičluk i neodlučnost zbog kojih ljudi ne preuzimaju dužnosti koje bi trebali preuzeti, pa zbog toga nekompetentni vladaju.
Ti, pak, nekompetentni, ne štete samo sebi, nego dovode i do propasti grada i cijele zemlje. Zato prorok nastavlja: „Jeruzalem se ruši i pada Judeja, jer im se jezik i djela Gospodinu protive te prkose pogledu slave njegove. Lice njihovo protiv njih svjedoči, razmeću se grijehom poput Sodome i ne kriju ga, jao njima, sami sebi propast spremaju“ (3,8-9). Sve je zaključeno mudrosnom izrekom: „Blago pravedniku, hranit će se plodom djela svojih! Jao opakome, zlo će mu biti, na nj će pasti djela ruku njegovih“ (3,10-11).
Na kraju se Bog izravno uključuje u raspravu i kaže: „Deran tlači narod moj i žene njime vladaju. O narode moj, vladaoci te tvoji zavode i raskapaju put kojim hodiš“ (3,12). Ove riječi ne treba razumjeti kao izjavu da žene ne bi trebale vladati, nego kao osudu nekompetentnosti onoga koji si je prigrabio vlast, a dopušta da drugi njime upravljaju jer je on sâm za to nesposoban.
Cijeli ovaj odlomak valja shvatiti kao opomenu. Mi, vjernici, ne smijemo izbjegavati odgovornost. Ako nam je Gospodin dao određene darove i stvorio okolnosti u kojima te darove možemo iskoristiti, onda to nije samo mogućnost za nas, nego je i naša dužnost. Pozvani smo da u takvim okolnostima budemo odgovorni. Ako se ne prihvati odgovornosti onaj kojemu je Bog dao za to sposobnosti, prihvatit će se netko drugi koji za to nema ni sposobnosti, ni dara, pa ni Božjeg blagoslova.
Na koncu Gospodin preuzima odgovornost, te prorok opisuje kako Bog ustaje da se „popravda sa svojim narodom“, no on zapravo donosi pravdu svome narodu tako što započinje sud starješinama i glavarima naroda. To su oni koji nisu htjeli preuzeti odgovornost i oni koji su preuzeli odgovornost premda za to nisu bili ni pozvani ni osposobljeni. Njima Bog kaže: „Vinograd ste moj opustošili, u vašim je kućama što oteste siromahu. S kojim pravom narod moj tlačite i gazite lice siromaha?“ (3,14-15).
Vinograd je slika izabranog naroda koja će se na još snažniji način ponoviti u petom poglavlju Knjige proroka Izaije. Bog je vinogradar koji se brine o svom vinogradu i ustaje protiv onih koji taj vinograd žele izrabiti umjesto da ga čuvaju i njeguju. Bog koji ovdje ustaje u obranu svoga naroda ponovno je prikazan kao Gospodin nad vojskama (3,15).
Valja dobro promotriti svoje darove i svoje sposobnosti i ozbiljno se zapitati što s tim darovima trebam učiniti, kakvu korist mogu donijeti Božjem narodu, Crkvi? S druge strane, ako mi je ponuđena neka služba, neki posao, neko zaduženje za koje pred Bogom mogu iskreno reći da za to nisam sposoban i da za to nemam dara, takvo zaduženje valja otkloniti. To je prava odgovornost.