U prvom poglavlju svoje knjige, prorok Izaija obraća se judejskim glavarima kao glavarima sodomskim, a narodu kao narodu gomorskom (usp. Iz 1,10), aludirajući tako na njihovu grešnost koja zaslužuje sudbinu Sodome i Gomore, te im prenosi Božje riječi: „Što će mi mnoštvo žrtava vaših“ (1,11). Gospodin navodi žrtve paljenice i pojedine vrste životinja koje su se prinosile za žrtvu u jeruzalemskom hramu. Zapravo, navodi one vrste životinja koje su prinosili bogatiji: volove, bikove, telad, janjce i jariće. Ne spominje golube i grlice koje su prinosili siromašniji ljudi. Očito su Božje riječi upućene onima koji si mogu priuštiti prinošenje skupljih žrtava. No, za Boga to ne znači ništa, pa im kaže: „Prestanite mi nositi ništave prinose“ (1,13). I ne samo da mu žrtve ne znače ništa, nego mu ni blagdani ne znače ništa, pa čak kaže da ne podnosi mlađake i subote, to jest dane koji su bili posebno posvećeni Bogu i bogoštovlju u svakom mjesecu i svakom tjednu, kad su se Židovi okupljali na molitvu i prinosili žrtve. Čak kaže da ove svetkovine iz sve duše mrzi i da ih ne može podnijeti (1,14).

Ove su riječi morale zvučati strašno jer je za svakoga vjernika u to doba bogoslužje u jeruzalemskom hramu bilo jedini način ostvarenja izravnog odnosa između njega i Boga. Ako žrtve više nisu imale nikakvo značenje za Boga, ostala je molitva. Uostalom, još je Salomon, kako čitamo u Drugoj Knjizi o kraljevima, prilikom posvete jeruzalemskoga hrama izgovorio ove riječi: „Usliši molitvu sluge svoga i naroda svojega izraelskog koju bude upravljao prema ovome mjestu. Usliši s mjesta gdje prebivaš, s nebesa; usliši i oprosti“ (2Kr 8,30), a u nastavku dodaje: „Kad u zemlji zavlada glad, kuga, snijet i rđa i kad navale skakavci, gusjenice, kad neprijatelj ovoga naroda pritisne koja od njegovih vrata, ili kad bude kakva druga nevolja ili boleština, ako koji čovjek ili sav tvoj narod, Izrael, osjeti tjeskobu svoga srca pa upravi molitvu ili prošnju te raširi ruke prema ovom hramu, ti čuj s neba, s mjesta gdje prebivaš, i oprosti i postupi; vrati svakome čovjeku prema putu njegovu, jer ti poznaješ srce njegovo – ti jedini poznaješ srce sviju – da te se uvijek boje sve dane dokle žive na zemlji što je ti dade našim očevima“ (8,37-40).

Jasno je dakle da molitva ostaje kao jedina nada. Dovoljno je okrenuti se prema jeruzalemskom hramu, raširiti ruke i izreći svoju molitvu Bogu, a on će oprostiti i spasiti. No Izaija, kao odgovor na to očekivanje, donosi još strašnije Božje riječi: „Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam“ (Iz 1,15). Dakle, ne samo da žrtve više nemaju učinka, nego i molitva nije više uslišana. Bog odvraća oči od svojih molitelja. Drugim riječima, narod se nema više čemu nadati, ne može više očekivati sigurnost i spasenje od svoga Boga. Morale su ove riječi snažno odzvanjati u vrijeme nesigurnosti, kad su okolna kraljevstva pritiskala na Judeju i prijetila opsijedanjem pojedinih gradova i osobito Jeruzalema.

Bog, međutim, ne ostavlja narod samo s ovom presudom, nego objašnjava i razloge zašto je došlo do ovakva obrata i daje naputke što im je činiti. Zato u nastavku kaže: „Ruke su vam u krvi ogrezle, operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite“ (1,15-17).

Uzrok je radora između Boga i njegova naroda grešnost naroda. Njihove su ruke u krvi ogrezle, pa zato nema smisla da ih uzdižu u molitvi. Bog im kaže: „Operite se, očistite.“ Molitva i prinošenje žrtava imali su snagu za oproštenje grijeha, no to nije dovoljno. Narod mora prestati činiti zlo i početi činiti dobro. Kad nabraja dobra djela, Bog osobiti naglasak stavlja na dobročinstva prema ugnjetenima, siročadi i udovicama. To su skupine u tadašnjem društvu koje su bile osobito nezaštićene i ovisile o pomoći drugih. Stoga je već i starozavjetni Mojsijev zakon brojnim propisima štitio siročad, udovice i strance. Ako to sada Bog naglašava, jasno je da glavari i narod nisu vršili ove Božje propise. Bog ih poziva da sada teže pravdi. U starozavjetnom načinu promišljanja, pravda nije u prvom redu jednakopravnost svih na način kako to zamišljamo mi na zapadu. Pravda je označavala uvjerenje da je pravedni Bog svega stvorio dovoljno za sve ljude, pa ako neki imaju više, a drugi manje, dužnost je onih koji imaju više da se pobrinu za one koji imaju manje. Prema takvoj pravdi valja težiti, prema pravdi koja znači odgovornost za ljude oko nas. Bog nam daje sredstva, darove i sposobnosti kojima možemo pomoći drugima. Grijeh je ako to ne činimo. Tada smo zakopali svoj talent u zemlju.

Gospodin zaključuje svoju riječ opisujući što će se dogoditi kad se ljudi obrate i počnu pomagati onima oko sebe: „Budu l' vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna“ (1,18). Promjena života donosi oproštenje, a ne prinošenje žrtava i molitve. Bog dodaje: „Htjednete l' me poslušati, uživat ćete plodove zemaljske“ (1,19). Prinosili su žrtve kako bi imali dobar urod, a Bog im kaže da nisu važne žrtve, nego poslušnost njemu.

Cijeli ovaj odlomak poziv je vjerniku da se ne pouzdaje u svoje vjerske prakse, da ne misli da će ga redovite molitve, pohađanje misa, pa i redovite ispovijedi spasiti. Sve to ima smisla samo ako odluči ozbiljno slušati Božju volju i doista promijeni svoj život. Kao kršćani, znamo da smo spašeni ne svojim djelovanjem, nego Božjom milošću, no Bog nam daje milost da bismo se mogli promijeniti. Pozvani smo surađivati s milošću i uvijek imati otvorene oči za potrebe ljudi oko nas.