Sveti Nikola Tavelić je rođen u plemićkoj hrvatskoj obitelji u Šibeniku oko 1340. god., ali se prema nekim drugim izvorima kao mjesto rođenja spominje mjesto Velim, između Šibenika i Benkovca. Nakon što je stupio u franjevački red, ubrzo je s drugom subraćom iz raznih franjevačkih provincija poslan u Bosnu, gdje je svoju propovjedničku veličinu pokazao obraćajući mnoge koji su u tim vremenima velike krize vjere prelazili na krivovjerje. Bilo je to naime vrijeme cvjetanja sekte bosanskih krstjana, bogumilskog učenja koje se proširilo velikim dijelom Europe i bitno ugrožavalo pravovjerno učenje Katoličke Crkve.
Proveo je ondje 12 godina, a potom je 1384. god. poslan u Svetu Zemlju, zajedno s dvojicom subraće iz Francuske: fra Deodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbonne, te s jednim Talijanom – fra Stjepanom iz Cunea. Sva četvorica će u Svetoj Zemlji podijeliti istu mučeničku sudbinu.
Sveti se Nikola nastanio u samostanu na brdu Sionu, gdje je učio arapski jezik i pripremao se za misionarsku službu, a potom je propovijedao u Jeruzalemu uvjeravajući muslimansko stanovništvo u posebnu snagu i ljepotu evanđeoske poruke – jedine prave Istine koja svjedoči o Presvetom Trojstvu i neizrecivoj ljubavi Oca koji je darovao ljudskom rodu svoga Jedinorođenca i tako nas otkupio od grijeha i omogućio nam vječnu nadu.
Ubrzo je sveti Nikola zajedno sa svojom subraćom odlučio poći pred jeruzalemskog kadiju, kako bi ga oni uvjerili u ispravnost kršćanske vjere, ali se na to kadija razljutio i najavio da će ih svu četvoricu dati pogubiti ukoliko se odmah ne odreknu kršćanstva. Kako su oni ostali postojani u svojoj vjeri i nipošto se nisu htjeli odreći one Istine za koju je Spasitelj svijeta dao svoj život, kadija ih je osudio na smrt, a dok presuda nije službeno potvrđena, muslimani su ih mučili na svake načine. Treći je dan građanski sud potvrdio presudu, pa je odmah tamošnje muslimansko stanovništvo navalilo na Nikolu i njegovu subraću, odnosno sasjekli su ih mačevima, a potom bacili na lomaču. Bilo je to 14. studenoga 1391. god.
Sveti Nikola se, zajedno sa svojim drugovima, najprije častio kao svetac unutar franjevačkog reda i u Šibeniku, a nekoliko stoljeća kasnije – točnije 1889. god. – blaženima ih je proglasio papa Lav XIII., dok ih je svetima proglasio papa Pavao VI. 21. lipnja 1970. god. Time je sveti Nikola Tavelić postao prvi svetac Crkve u Hrvata, a naš se narod može pohvaliti još dvojicom svetaca, a to su sveti Leopold Mandić (proglašen svetim 1983. god.) i sveti Marko Križevčanin (proglašen svetim 1995. god.).
U ikonografiji se sveti Nikola Tavelić obično prikazuje u franjevačkom crnom habitu (kao konventualac), i to s izrazitom postrigom i sijedom dugom bradom, s križem u rukama, dok mu se na čelu i tijelu vide tragovi mučenja, a pored njega se najčešće prikazuje lomača, kao simbol koji podsjeća na koji je način završio ovozemaljski život.
Sveti Nikola Tavelić zaštitnik je hrvatskoga naroda, a danas nam može biti veliki uzor u hrabrom naviještanju vjere nekršćanima, kada itekako moramo biti svjesni činjenice kako mnogi i mnogi kršćani diljem svijeta bivaju mučeni i ubijani od strane muslimanskih fundamentalista, te kako će sličnih mučeništava kakva su podnijeli sveti Nikola Tavelić i njegova subraća biti sve više. Važno je stoga nadahnjivati se na vjeri svetoga Nikole i slijediti njegov put, odnosno naviještati Istinu, bez obzira na okolnosti i bez obzira na težinu mogućih posljedica.
Tekst: Mr. Snježana Majdandžić-Gladić
Izvor: Vjera i djela