„Ti ćeš izmiriti zemlju s Nebom, umirit ćeš pravednu Božju srdžbu i izmoliti svijetu milosrđe. Bori se za spasenje duša. Ohrabruj ih da se pouzdaju u Moje milosrđe, jer to je tvoja zadaća u ovom i u budućem životu. Tajnice Mojeg najdubljeg otajstva, znaj, da si u isključivoj prisnosti sa Mnom. Ti ćeš pripravljati svijet na Moj konačni dolazak. Vječno ćeš stajati pred Mojim prijestoljem kao živi svjedok Mojega milosrđa. Srce Mojeg Srca, ispuni se radošću.“
Ove riječi koje je Isus uputio sestri Faustini najbolje opisuju njezinu životnu zadaću zahvaljujući kojoj je postala prva svetica trećega tisućljeća i omiljena zagovornica naših vremena. Faustinini suvremenici, nažalost, nisu je poznavali tako dobro. Rođena je na selu kao treće od desetoro djece i krštena imenom Helena. Nakon završena tri razreda osnovne škole služila je po tuđim kućama kako bi pomogla roditeljima. Oni se suprotstavljaju njezinoj želji da ode u samostan, pa Helena na neko vrijeme odgađa svoju čežnju. Kad je konačno doživjela neodoljivost Kristova poziva, sve napušta i s jedinom svojom imaštinom - željom da Isusa ljubi kako ga nitko nije ljubio - odlazi u Varšavu. U mnogim samostanima je odbijaju, ali otvaraju joj se vrata Kongregacije Naše Gospe od Milosrđa. Opisavši je kao „ništa izvanredno“ rekli su joj da se vrati za godinu dana, što je i učinila. Postaje sestra Marija Faustina od Presvetoga Oltarskoga Sakramenta te jubilejske 1933. godine polaže vječne zavjete. Sljedeće godine po Kristovu nalogu počinje voditi dnevnik kojim posreduje pouku o neiscrpnom Božjem milosrđu. Kao redovnica neprimjetno je obavljala poslove kuharice, vrtlarice i portirice. Ipak, bogati nutarnji život nije mogla tako lako skriti te su se stali širiti pogrešni glasi da je histerična sanjarica, čak i opsjednuta zlim duhovima. Unatoč svemu Faustina je ta koja od Kongregacije traži oproštenje za svoje nesvjesne prijestupe te spokojno i u miru odlazi svom Gospodinu u 33. godini.
Izvana neznatan i ničim poseban Faustinin život u svojoj je nutrini skrivao nezamislive milosti, darove i doživljaje. Komunikacija i suživot s nadnaravnim bili su njena svakodnevica. No staviti naglasak na darove značilo bi promašiti ključ Faustinine izvanrednosti. „Darovi su samo nakit duši, ali oni ne čine ni njen sadržaj ni njenu savršenost. Moja svetost i savršenost počiva na uskom sjedinjenju moje volje s voljom Božjom“, zapisala je u svom dnevniku, „Čvrsto se pouzdajem i posve oslanjam na Tvoju svetu volju, koja je samo milosrđe“. Tim djetinjim pouzdanjem i bezrezervnim predanjem volji Božjoj Faustina oduševljava i nadahnjuje. Jer Božja je volja uistinu samo milosrđe i cilj joj je čovjeku dati puninu života. Na Faustinino predanje Isus je uzvratio otkrivajući joj svoju božansku narav i darujući joj neopisive milosti. Najvažnija je ona kojom je Faustinu učinio bliskom suradnicom u spasenju svijeta. To se nije događalo u trenutcima zanosa nego u trenutcima sudjelovanja u pregorkoj Kristovoj muci. I baš je to najveći dar i milost – sjediniti se s Kristom patnikom dijeleći njegove boli. Te je milosti Faustina hrabro i ustrajno prikazivala za nakane obraćenja i otkupljenja grešnika. Milosrdna učenica milosrdnoga Gospodina postala je neumorna zagovornica cijeloga svijeta. Možda upravo njezinom zagovoru dugujemo i svoje obraćenje.
Po svom obraćenju i mi smo pozvani biti Isusovim suradnicima što znači pouzdati se u Božju volju koja je samo milosrđe te i sami biti milosrdni. Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe! (Mt 5,7). Zadobit će ga u ovozemaljskom životu, a ponajviše na Posljednjem sudu gdje će nam Bog suditi kriterijem milosrđa iskazanoga drugima: jedne za vječni oganj, druge za Kraljevstvo nebesko (Mt 25,31-46). Milosrdni, međutim, nisu oni koji, željni pohvale ili priznanja, daju od svoga viška jer se zbog toga dobro osjećaju. Bog ne prosuđuje djela nego čistu nakanu i iskrenu volju da se djela milosrđa vrše. Potrebna nam je stoga Faustinina samozatajnost i skrovitost, poniznost i šutnja, čisto srce koje priznanje traži samo u Bogu. Iskreni milosrdnici žive da bi bili dar za druge. Oni spremno daju i najvrijednije što imaju, sami sebe, kao što je Isus predao svoj život za nas.
A Isus ne ostavlja nimalo mjesta strahu: Ne boj se, stado malo; svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo (Lk 12,32). Predamo li se njegovoj volji i vodstvu, Bog će se za sve pobrinuti. On poznaje ljudske mogućnosti i ne dopušta ništa što bi čovjeku naškodilo ili ga upropastilo. Naš je Gospodin milosrdan Bog, prepun ljubavi i sućuti za svoju djecu. U beskraju njegova milosrđa nestaju svi naši strahovi i nemiri, slabosti i grijesi. To je osnovna poruka Faustinina života koju ona i danas svojim dnevnikom svjedoči: „Jer Ti si Bog milosrđa i stoljećima se nije čulo, nebo i zemlja se ne sjećaju da si ikad razočarao neku dušu koja se pouzdavala u Tvoje milosrđe“. Imajući to na umu i srcu možemo zajedno s Tajnicom Božjega milosrđa radosno reći:
„Moja životna lađa sigurno plovi morem jer Ti si, Moj Bože, njezin Kormilar.“ Sveta Faustina, Kormilareva izabranice, moli za nas!
Izvor: sveci.net
