Sveti Bonaventura, službeni životopisac Svetog Franje je zapisao o serafskom Ocu ovo: “Prema Sakramentu Gospodinova Tijela je plamtio žarom sviju srdaca. Zanosno se divio onom uzvišenom dostojanstvu i neshvatljivoj Ljubavi. Često se tako pobožno pričešćivao da je druge poticao na pobožnost. Kad je pristupio slatkom blagovanju neokaljanog Jaganjca, činilo se kao da je duhom pijan i mnogo je puta upadao u zanos.” (IX,2) Toma Čelanski je još prije zapisao ovu misao Svetog Franje: ”Ne prisustvovati svaki dan bar jednoj Misi, ako je bio slobodan, smatrao je to velikim prezirom.
Često se pričešćivao, ali tako pobožno, da je druge pobuđivao na pobožnost. Časteći Svetinju s najvećim poštovanjem, prikazivao je žrtvu svojih udova i, primajući žrtveno Janje, žrtvovao je duh onim žarom što mu je na oltaru srca vazda gorio. Zato je volio Francusku kao prijateljicu Tijela Gospodinova i želio je zbog štovanja svetinja u njoj umrijeti. Jednom je htio razaslati po svijetu braću s dragocjenim čestičnjacima da na najprikladnijem mjestu pohrane Euharistiju, gdje god vide da je cijena Otkupljenja nedolično smještena.” (II,201) Sveti Bonaventura je zapisao i ovu zgodu Franjine pobožnosti: “Kod Svete Marije u Porcijunkuli netko je čovjeku Božjem poklonio ovcu. Iz ljubavi prema nedužnosti i jednostavnosti, a ovca posjeduje to po svojoj naravi, primio ju je sa zahvalnošću. Bogoljubni je čovjek poticao ovčicu da slavi Gospodina i da ne dosađuje braći. Ovca je, kao da shvaća pobožnost čovjeka Božjega, njegovu opomenu brižno obdržavala. Dok je, naime slušala kako braća u koru pjevaju, i ona je, ulazeći u crkvu, bez ičijeg poticaja pokleknula, a pred oltarom Blažene Djevice, Jaganjčeve Majke, zablejala, kao da ju je željela pozdraviti. Osim toga je, kad bi se podizalo presveto Tijelo Kristovo unutar misnog slavlja, klecala na koljena kao da je htjela nepobožne prekoriti, a Kristu odane pozvati na čašćenje Sakramenta.” (VIII,7)
Sveti Franjo na početku svoje duhovne Oporuke jasno svjedoči svoju vjeru Kristovu Prisutnost u Euharistiji:
“Gospodin mi je davao toliku vjeru u crkvama da sam jednostavno molio govoreći: ‘Klanjamo Ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i po svim Tvojim crkvama koje su po cijelome svijetu. I blagoslivljamo Te, jer si po svome svetom Križu otkupio svijet.’”
Za vrijeme Podizanja Sveti Franjo je molio:
“ Gospodine Bože, Oče nebeski, pogledaj na slavno Tijelo i Krv svojega Sina ovdje prisutna i smiluj se meni i grešnicima, jer se za sve nas ovaj slatki Gospodin, tvoj blagoslovljeni Sin udostojao živjeti i umrijeti te za naše spasenje i utjehu boraviti s nama u presvetom Oltarskom Sakramentu.”
U prvom Pravilu je Sveti Franjo naložio braći da nakon Ispovijedi prime Tijelo i Krv Gospodnju “sa svom poniznošću i poštovanjem.”
Svoj braći svećenicima napisao je Sveti Franjo:
“Slušajte me: Ako se, kao što je pravedno Blažena Djevica štuje što je u svojoj prečistoj utrobi nosila Sina Božjega, ako je Sveti Ivan Krstitelj drhtao pred Isusom i nije se smio dotaknuti vrha njegove glave, ako je grob, u kojem je On neko vrijeme počivao vrijedan našega štovanja, kako onda mora biti svet, pravedan i zaslužan onaj koji se ne dotiče ne mrtva, već besmrtna, slavna, u kojega žele gledati Anđeli, riječju onakva, kakav je upravo na Nebesima.”
Radi svoje žarke ljubavi prema Isusu često bi noći proveo klanjajući se ničice pred Svetohraništem. Ostao je doživotno đakon, jer se smatrao nedostojnim da primi svećenički red. Posjedovao je serafsku ljubav prema Isusu pa je nakon smrti – 4.10.1226. bio uskoro upisan u spisak Svetih u svom rodnom gradu 3.10.1228.
