Klarina mladost i susret s Franjom
Sveta Klara rođena je 1193. u Asizu kao najstarije dijete viteške obitelji di Offreduccio, od oca Favaronea i majke Hortulane (Ortolane).
Pred kraj 12. i početkom 13. stoljeća Italija je bila kotao političkih i vojnih svađa. Čitavo je društvo bilo podijeljeno u dvije skupine: maiores i minores (viši i niži). Maiores su bili plemići, a minores bivši kmetovi koji su kasnije postali trgovci, zanatlije i poljodjelci. Ove su dvije skupine bile u neprestanoj međusobnoj borbi za vlast.
U mladenačkoj dobi Klara je izbjegla u Perugiu. Sve dok muškarci nisu okončali svoje međustaleške borbe, žene su živjele pokornički. Hortulana i njezine kćeri, kao i druge žene uz Klarinu obitelj i prijatelje, postile su, molile, nosile hranu siromasima i posjećivale zatvorenike.
Ovo vrijeme trpljenja i progonstva postalo je vrijeme duhovne formacije. Mnoge žene koje su živjele sa sv. Klarom u Perugiji, uključujući njezinu majku i sestre, kasnije su postale prve redovnice koje su se pridružile Klari u Svetom Damjanu.
Klarina se obitelj 1205. vratila u Asiz. Sveti Franjo je upravo bio počeo svoje obraćenje: javno se odrekao svoga oca, započeo obnovu Sv. Damjana i 1208. počeo javno propovijedati. Jedan svjedok, citiran u Aktima Procesa kanonizacije Sv. Klare, rekao je da je u to vrijeme Klara otišla čuti Franjinu propovijed, dala mu nešto novaca da gradi crkve i hrani siromašne, te je ugovorila razgovor s njim nasamo.
I sveti Franjo i sveta Klara proživljavali su iskustvo Božjeg ulaska u njihove živote, osjećali su kako ih mijenja i zove da se potpuno predaju Bogu. Klarina nam sestra govori (u dokumentu procesa za kanonizaciju) da je prvo sv. Franjo počeo posjećivati Klaru. Jedno je od nagađanja da su žene zamolile Franju da se pridruže njegovu pokretu, stoga je Franjo trebao čvrstu žensku ruku da vodi ostale. Klarino nastojanje oko svetosti bilo je već dobro poznato u Asizu. Ona bi bila savršen vođa. Sveti Franjo i sveta Klara bili su otvoreni Božjem vodstvu i Njegovoj volji.
Na Cvjetnicu 1212. Franjo i braća primili su Klaru u kapeli Sv. Marije od Anđela (Porcijunkula). Kratko nakon toga premještena je u San Paolo, benediktinski samostan u Bastiji.
Ostatak Klarine obitelji nije bio sretan što ona slijedi Franju. S promjenama u društvu, njihova vlast i materijalno bogatstvo počeli su polako slabiti. Klara je bila prelijepa i stoga su se oni nadali da će joj brak donijeti prestiž a obitelji priskrbiti materijalno blagostanje. Slijedili su je u San Paolo s čvrstom nakanom da će je ponovno dovesti kući.
Sveta Klara je, međutim, na jednom mjestu postavila oltar i to mjesto prozvala samostanom. Dovršila je svoj izbor. Nikada se ne bi vratila natrag.
Klarina sestra Katarina, uskoro će biti prozvana Agnezom, pridružila se Klari. Njih su dvije jedno vrijeme živjele sa skupinom beginki (žene sa zavjetima u 13. stoljeću) u Sant'Angelu u Panzu sve dok ih Sveti Franjo nije doveo u crkvu Sv. Damjana. Ondje im je Gospodin dao sestre i njihova je zajednica počela ubrzano rasti.
Nova redovnička zajednica
Klarina je zajednica nastojala biti potpuno različita od monastičkih zajednica njezina vremena. Sestre su trebale živjeti bez zemljišnih posjeda. Svaka od njih bi u svemu bila ravnopravna drugoj i sve odluke koje se tiču njihova života zajednički bi donosile.
Imale bi jednu predstojnicu, ali ona bi se sama smatrala sluškinjom sestara i bila bi voditeljica više svojim kreposnim primjerom nego poukom ili upravljanjem.
Klara je savršeno slijedila Franju. Razumjela je njegovu poruku i proživjela čitav svoj život čineći tako.
Sveti Franjo je umro mlad. Sveta Klara ga je nadživjela 27 godina. Ostala je čvrsta, održavajući ideal, usprkos Franjinoj odsutnosti i ponekad neslozi među njegovom subraćom. Crkva onoga vremena siromaštvo Klarina života ocijenila je previše zahtjevnim. Klara je pregovarala s papom i radila na tome da joj se Pravilo odobri prije nego što umre.
Klarino soubličavanje s Raspetim u bolesti i patnji
Većinu svoga života Sveta Klara je proživjela u bolesti. Nije se tužila jer je radije liječila druge. Živjela je zatvorenim načinom života unutar uskih zidova malog samostana u Asizu. Ipak, njezinu je priču upoznao čitav današnji svijet.
Sveta Klara bila je žena molitve, i čitav je svoj život proživjela u žarkoj vjeri u Boga jer je znala da je on ljubi. Nije joj trebalo mnogo materijalnog bogatstva jer je vjerovala da će se Bog pobrinuti za sve njezine zemaljske potrebe. Bog nikada nije dopustio da klone. Živjeti takvim načinom života zahtijeva duboku vjeru, ali svatko tko pokuša živjeti oviseći samo o Božjoj dobroti, ubrzo nauči radost jednostavnosti.
Panika blokira slobodu i zamagljuje moć zapažanja. Življenje u jednostavnosti pomaže izgrađivanju stava ili želje da se bude nenavezan. Takav čovjek vrlo brzo usvoji životnu mudrost. Oni koji žive jednostavno nauče živjeti otvorenih ruku: cijeniti dobivene darove, ali isto tako i biti spremni napustiti jedno mjesto te ići u drugo kad je to potrebno.
Kontemplativni život Klari je bio povod da živi jednostavno. Da bi se pronašlo mjesto za susret s Bogom, potrebno je biti siromašan.
Istinsko siromaštvo dolazi iz nutrine i samo pojedinci u siromaštvu čine obitelji i zajednice siromašnima. Čini se da najveći životni poziv u sebi uključuje siromaštvo. To zahtijeva iskrenost prema sebi, priznanje navezanosti na materijalno i na svijest privlačnosti vlasti i privilegija, sklonosti kojima smo svi izloženi.
Hrabrost je nužna ako se želi biti siromašan; treba prepoznati potrebu za obraćenjem i ne biti preuzetan u tome.
Prihvaćanje unutarnjeg siromaštva može napraviti potpuni preokret u životu. Premda okrenuti naporima, mi - kao i Sveta Klara - moramo priznati da je područje nesavršenosti također područje milosti.
Naša vlastita borba s grešnošću poučava nas u strpljivosti i opraštanju. Obraćenje je jedini put preobrazbe. Siromaštvo oslobađa i olakšava kršćanima da se suoče s križem. U iskustvu križa, mi - kao i Klara - bivamo preobraženi.
Sveta Klara nam, u pismu Ermentrudi, kaže: "Ljubite Gospodina i Isusa, koji je bio raspet za nas, iz dubine svoga srca, i neka misao o Njemu nikada ne napusti vaš um. Neprestano razmišljajte o tajni križa. Ne bojte se, kćeri moje! Bog, koji je vjeran u svim svojim riječima i svet u svim svojim djelima, izlit će svoj blagoslov na vas. On će biti vaš pomoćnik i najbolji savjetnik. Bog je naš spasitelj i naša vječna nagrada."
Patnja je sastavnica života. Nitko joj ne može izbjeći, ali se valja potruditi i pronaći način kako se prema njoj odnositi. Klara je svoje kćeri preporučila Kristu raspetome. Najprije bi se pomolila raspetom Isusu i meditirala evanđeosko izvješće muke.
Ovo, na prvi pogled, može izgledati kao nezdrav i mučan stres ili glorifikacija patnje. No, to nije bila Klarina namjera. Klara je znala da bi je sudjelovanje s Isusom u patnji prenijelo s onu stranu patnje u duboko ostvarivanje Isusove ljubavi. Prepoznavanje takve ljubavi stvara žarku želju da se bude s Raspetim. Ukratko, nema grljenja križa koje ne vodi barem znakovima uskrsnuća!
Sv. Klara nije bila mučenica. Ona nije išla tražiti trpljenje. Međutim, ona je bila otvorena patnji, željela ju je susresti. Znala je da će je pratiti milost i da će joj ona dati potrebnu snagu i hrabrost. Ona će joj omogućiti gledanje sebe drugačijim očima i pronicanje u dubine koje samo Bog može dotaknuti.
Sveta Klara je naučila da se opredjeljenjem za križ u cijelosti otvara Bogu koji poučava o dubinama ljubavi. Ova povezanost s Bogom ujedinjuje ljude. Naša patnja se dijeli s drugima. Zajedno se učimo patnji i ljubavi ugledajući se na Isusa.
Vizija Djeteta Isusa
Sveta Klara je napisala četiri pisma Agnezi (Janji) Praškoj, češkoj kraljici. U svom trećem pismu Agnezi ona piše: "Duša istinski vjerne osobe je divnija od samog neba; nebesa i ostatak stvaranja ne mogu obuhvatiti Stvoritelja i samo je vjerna duša mjesto Božjeg Prebivališta i Prijestolja. Kao što se slavna Djevica svih djevicâ materijalno skrbila o Isusu, tako se i mi, slijedeći njezine stope, posebno one siromaštva i poniznosti, možemo, bez sumnje, uvijek hraniti Njegovom duhovnošću u našim krhkim i djevičanskim tijelima."
Kakav je duh prožimao tu veliku i svetu ženu svjedoči još jedno pismo blaženoj Janji Praškoj, u kojem je potiče na siromaštvo, poniznost i ljubav prema Kristu:
"Blažen onaj kome je dano biti dionikom svete gozbe i svim srcem prionuti uz Onoga čijoj se ljepoti sveudilj dive blažene nebeske čete: njega ljubiti usrećuje, njega motriti odmara, njegova dobrostivost ispunja, njegova slatkost hrani, njegov spomen blago rasvjetljuje, na njegov miomiris mrtvi uskrisuju, a od njegova gledanja blaženi su svi građani višnjeg Jeruzalema. On je sjaj vječne slave, odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto. Stoga, svednevice motri to zrcalo, ti kraljice, zaručnice Kristova, i u njem se sveudilj ogledaj, pa ćeš se sva iznutra i izvana uresiti haljinama zlatom izvezenima, od veza šarena, cvijećem i odjećom svakovrsnih vrlina, kako dolikuje prečistoj kćeri i zaručnici višnjega Krista. U tom zrcalu sjaji blaženo siromaštvo, sveta poniznost i neizreciva ljubav, kao što ćeš Božjom milošću moći u tom zrcalu zapaziti.
Gledaj, velim, pri dnu toga ogledala siromaštvo Djetešca koje je položeno u jasle i povijeno u pelene. O čudesne poniznosti, siromaštva što zapanjuje! Kralj anđelâ, Gospodar neba i zemlje sklonio se u staju. Pored ogledala promatraj poniznost što se očitovala u blaženom siromaštvu, silnim naporima i patnjama što ih je On podnio za otkupljenje ljudskoga roda. Na vrhu toga ogledala promatraj neizrecivu ljubav koja ga je nagnala trpjeti na stupu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom smrću. Stoga je to ogledalo, postavljeno na drvo križa, opominjalo prolaznike ovako: Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol moja? A mi mu na njegov vapaj i jauk odgovorimo jednim glasom: Bez prestanka na to mislim, i sahne duša u meni. Kraljice nebeskoga Kralja, gorjela sveudilj sve više tom vatrom!
Dok zatim promatraš njegove neizrecive radosti, vječna bogatstva i časti te od silne želje i ljubavi u srcu uzdišeš za njima, zavapi: Povuci me za sobom, trčat ćemo za miomirisima tvojim, nebeski Zaručniče! Trčat ću bez predaha, dok me ne uvedeš u vinogradarevu klijet, dok ne doživim sreću te mi bude tvoja lijeva ruka pod glavom, a desnica me tvoja zagrli, i dok mi na usne ne utisneš svoj sretni cjelov. U tom motrenju ne zaboravi mene, svoje sirote majke, i znaj da sam i ja sretan spomen na te neizbrisivo upisala na ploče svoga srca i da si mi milija od svih."
"Rađati Boga za bližnjega kao Blažena Djevica Marija"
Klara je umrla u Asizu 11. kolovoza 1253. Njezino je sveto tijelo kroz 600 godina počivalo duboko pod crkvom klarisa u Asizu. Papa Pio IX. naredio je da se svetičin grob otvori te iz njega pokupe relikvije. Kosti, a osobito glava sa svim zubima, bijahu savršeno sačuvani. Slikari prikazuju svetu Klaru u redovničkom odijelu s pokaznicom u rukama. Očito aluzija na čudo sa Saracenima. I sveta Klara je uz svetoga Franju bila vatrena ljubiteljica Isusa Krista, zato je kao i on iz čiste ljubavi prihvatila potpuno siromaštvo. Htjela se što više suobličiti sa siromašnim Kristom.
Ozbiljno uzimanje ove riječi, upućene Svetoj Agnezi, ljudima bi promijenilo životni tijek i njihov pogled ne samo na sebe nego i na druge oko sebe. Odgovor leži unutra. Ostvarenje ovog prebivališta Božjeg poziva na poštovanje i ispravno vrednovanje onoga što jesmo. Sveta Klara je htjela da sestre na sebe gledaju kao na hramove Božje, zrcala Kristova i objavu Duha Svetoga.
To nas poziva da odražavamo samilost koju smo vidjeli oslikanu u Isusu. To je isti Isus, kako to vrlo jasno znamo, koji prebiva u našem bližnjemu. Naši bližnji su također hramovi Božji, zrcala Kristova i objave Duha. Naš Bog prebiva u svakom od nas i svatko je od nas jedinstvena slika Božja.
Kao i Blažena Djevica Marija, pozvani smo rađati Boga za bližnjega, u život unositi stvarnost Božje prisutnosti.
Služenje se ostvaruje tek u potpunom predanju drugome. Služenje, u Klarinom smislu, je poziv da se bude odsjaj Božje dobrote za bližnjega. Unutar svakoga od nas, kako jasno svjedoči Sveta Klara, nalazi se sjemenka koja očekuje svoje klijanje.
Ovo je vizija koju je imala Sveta Klara zajedno s Svetim Franjom, vizija koju su oboje crpili iz Evanđelja. To je vizija svjetla koju je siromašna Sveta Klara usvojila, ali jedna od onih koja može osvijetliti sliku Crkve u ovom novom stoljeću.
Vodila je zajednicu 42 godine. Nosila je pokornički pojas, spavala na golom tlu ili hrpi granja, sve dok joj Sveti Franjo nije zapovjedio da se mora služiti slamnjačom. U hrani je bila skromna neprestano posteći. Čak ju je Sveti Franjo morao potaknuti na blaži oblik.
Čudesna ljubav i pouzdanje u moć Euharistije
U pobožnosti prema Euharistiji Sveta Klara je bila najvjernija Franjina učenica. Često je boravila pred Presvetim. “Nakon Povečerja bi sa sestrama još dugo molila. A kad bi u nje provalila kiša suza, i ostale je ganula na plač. Kad bi druge otišle da na tvrdim ležajima ugriju umorne udove, ona je ostala budna i nesavladiva u molitvi. Kad bi san prevladao ostale, potajno je slušala Božanski šapat. Vrlo je često molila ničice prostrta licem na zemlji koju je natapala suzama i obasipala nježnim poljupcima, te se činilo kao da uvijek drži u naručju svog Isusa, na čije su noge, koje je ujedno obasipala poljupcima, tekle one suze...” ( iz prvog životopisa)
Sveta Klara je jednom zgodom ležala bolesna u ćeliji. Svećenik joj je donio Svetu Pričest. Prisutna sestra Franciska opazi iznad Klarine glave veliko svjetlo, a mjesto Hostije pojavio se prekrasni Dječak. Nakon Pričesti je Sveta Klara lijevala obilno suze, kao i obično, a uz to je rekla i ove riječi: “Svemogući mi je Bog udijelio danas veliku milost.”Prvi životopisac Svete Klare Toma Čelanski piše: “Kolika bijaše pobožnost Blažene Klare prema Oltarskom Sakramentu, pokazuju njezini učinci. U onoj teškoj bolesti, koja ju je privezala uz krevet, tražila je da je pridignu i da je tako pridržavaju postavljeni potpornji. Sjedeći je prela niti za najfiniju tkaninu, od koje je načinila preko pedeset tjelesnika i stavljala ih u svilene ili grimizne tokove. Namjenjivala ih je različitim crkvama po asiškoj okolici i brdima. A kad je imala primiti Gospodinovo Tijelo, najprije je prolila tople suze, a zatim bi pristupila sa strahopočitanjem. Nije se manje bojala sakrivenog u Sakramentu nego Onoga koji upravlja Nebom i zemljom.” Na drugom mjestu čitamo: “Kad se, naime Klara, sva radosna vraćala od svete molitve, odnosila je s ognjišta Gospodinova oltara tople riječi koje su rasplamsavale srca sestara. Sestre su se divile slatkoći koja je izlazila iz njezinih usta. Lice joj je izgledalo sjajnije nego obično. Bog se jamačno u svojoj dobroti pobrinuo za svoju sirotu, te je duša koju je u molitvi ispunilo istinsko svjetlo odsijevala izvana na tijelu.”
Kada je oko 1241. u Asiz stigla vijest da Saraceni, ratnici raskolničkog vladara Fridrika II dolaze kroz spoletsku dolinu, grad protrnu od groze. Sveta Klara je na svom tvrdom krevetu ležala teško bolesna kad joj javiše dolazak Saracena. Teškom mukom se podigne i primi u ruke bjelokosnu i srebrnu kutijicu, u kojoj se čuvala posvećena Hostija. S kutijom u ruci pojavi se Klara na velikom prozoru prema predvorju crkve i pokaže ratnicima protukršćanske vojske Euharistijskog Isusa. Usput je govorila: “Moj Gospodine, molim Te, čuvaj ove svoje službenice.” Do ušiju joj dopre Isusov glas: “Ja ću vas uvijek sačuvati!” Klara nastavi s molbom: ”Gospodine moj, zaštiti i ovaj grad koji nas iz ljubavi prema Tebi uzdržava.” A Krist će joj na to: “Mojom će zaštitom biti obranjeni!” Za par časaka preplašeni ratnici napuste opsadu samostana. Udaljujući se ostave Asiz na miru.Na Badnjak 1252. sve “siromašne gospođe” pošle su u crkvu Svetog Damjana na ponoćnu Svetu Misu pod kojom su primile Svetu Pričest. Samo je Sveta Klara ostala bolesna sama u svojoj sobici na tvrdom ležaju s prekriženim rukama na prsima, u žarkoj želji da one svete noći sudjeluje u svetim obredima. Molba joj bi uslišana. Kad su sestre došle s ponoćke bolesnici. Ona im se nasmiješi i reče:“Hvala i slava Gospodinu. Ja sam ove noći primila veću utjehu nego vi. Po zagovoru našeg Svetog Oca Franje prisustvovala sam svakoj svečanosti ove presvete noći. Svojim sam ušima slušala pjevanje, zvonjavu i cijeli obred Svete Mise. Vidjela sam Presvetu Djevicu i Svetog Josipa. Prisustvovala sam rođenju Djetešca Isusa u Betlehemskoj štalici. Ne samo to: Primila sam još jednu veću milost, jer je Gospodin udovoljio mojoj najvećoj želji pruživši mi Svetu Pričest.”
Zbog načina života, gladovanja i tjelesnih patnji kojima se podvrgavala, njezino se i otprije krhko fizičko zdravlje postepeno narušavalo, tako da je sve više vremena provodila u postelji.
Zbog brojnih čuda i čudesnih ozdravljenja koja joj se pripisuju već za života postala je vrlo omiljena u puku, koji je zaziva u teškim situacijama i bolestima. Posebno je zazivana u teškoćama vida i bolesti očiju. Pomoćnica je u nevoljama mucanja. Zazivaju je i bolesnici s vodenom bolešću jer je i Sveta Klara od te bolesti bila trajno u postelji .
U samostanu Sv. Damiana kraj Asiza preminula je Sveta Klara 11.kolovoza 1253. Nakon dvije godina upisana je u popis Svetaca – 15. kolovoza 1255. Papa Pio XII. je 14. veljače 1958. proglasio Svetu Klaru nebeskom zaštitnicom televizije.
Izvor: Sveci.net
Foto: By Andreas F. Borchert, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=92383734By Andreas F. Borchert, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=92383734
