Djela apostolska koja opisuju silazak Duha Svetoga nad Isusove učenike, u mnogočemu podsjećaju na Kulu Babilonsku iz Knjige Postanka (11,9), ali s potpuno drugačijim ishodom.
Kula Babilonska kao svjetsko čudo trebala je dosegnuti sama nebesa i postati vječni spomenik ljudskoj veličini, ali se urušila i prouzročila neslogu i nesporazum među njezinim graditeljima, jer su joj temelji izgrađeni na ljudskoj oholosti i uznositosti.

Jedinstvo ljudskog roda i prevladavanje babilonskog nesporazuma, koje se događa na dan Pedesetnice, plod je Božje intervencije i njegove želje da stvori novi svijet i da čovjeku podigne vječno ime, ali ne više u obliku materijalne građevine, jer ništa svjetsko nije vječno, nego da mu dade vječno ime tako što mu daje svoga Duha po kojem čovjek ne samo da ulazi u nebo, nego u samog Boga. Samo ako smo u Bogu, onda smo i u vječnosti. Ako imamo njegova Duha, sigurni smo da imamo vječni i neprolazni život. Bogu Ocu Stvoritelju, - od kojeg proizlazi sve što je na nebu i na zemlji -, različitost jezika, kultura i mentaliteta, nisu razlogom nesporazuma, nego su bogatstvo različitosti u kojima jedan te isti Duh očituje svoje mnogovrsne učinke.

Duh Božji se prilagođava svakom jeziku i svakom čovjeku pojedincu, i zato ne samo da materinski jezik svakog naroda, nego i svaki čovjek onakav kakav je, može upoznati velika Božja djela i može živjeti trajno s Bogom i u Bogu, pod uvjetom da se otvori djelovanju Duha Svetoga i da usvoji Kristovo evanđelje kao program svog života. Duh Sveti koji je na dan Pedesetnice sišao nad Isusove učenike omogućio je svim narodima poznavanje Boga. Različitost jezika nisu više uzrokom podjela, nego blagoslova, u koliko svaki jezik postaje oruđe Duhu Svetom da se posluži njime kako bi nam objavio samoga Boga. U tom duhu možemo govoriti o jeziku kao posredniku između Boga i ljudi.

Nije li upravo to razlog da se na današnji dan nad svakim učenikom pokazao Duh Sveti u liku ognjenih jezika? Bog progovara svakome od nas na svoj način, ali svakom pojedinom daje dovoljnu snagu Duha da u nama zapali oganj svoje ljubavi, kako bi smo postali gorljivi svjedoci Isusa Krista u svijetu.
U Duhu Svetom, koji je zajednički Duh Oca i Sina, mi izlazimo iz zarobljenosti svoje tjelesnosti i ulazimo u dimenziju Duha po kojem se ruše i nadvladavaju sve barijere tjelesnosti i materijalnosti.
Zato sveti Pavao, kako smo čuli u poslanici Rimljanima (8, 8-17), govori o novom načinu i novom obliku postojanja koji se događa i kojeg omogućuje Duh Sveti kojeg smo primili.
Posljedica toga je da više ne živimo po tijelu, nego po Duhu, tj. da ne budemo zarobljenici nas samih i da se ne vrtimo neprestano oko samih sebe, nego da se što čvršće i tješnje povežemo s Isusom Kristom, jer Duh njegov kojeg smo primili i koji prebiva u nama, jamči nam život vječni koji se počinje ostvarivati ovdje na zemlji i treba se razgranati u svoj svojoj zbilji kako bi jednoć u vječnosti zablistao u savršenoj punini i ljepoti.
Mogli bi reći da se protiv nas samih i protiv naših tjelesnih nagnuća, koja nas neprestano opsjedaju, bori zajedno s nama Duh Isusa Krista koji je u nama, kako nam ta nagnuća ne bi postala zamkom koja bi nas zauvijek odvojila od Isusa Krista i njegova otajstvenog tijela, Crkve.
Kao što smo prošlih nedjelja u evanđelju slušali iz Isusovog oproštajnog govora s Posljednje večere, tako i danas, Isus u svojoj velikosvećeničkoj molitvi, obećava svojim učenicima da će im poslati Duha Svetoga.
Njegovu prisutnost će učenici osjetiti osobito na dva načina. Duh Sveti će biti njihov Branitelj i njihov Učitelj.
Učenici su prestrašeni Isusovim odlaskom i doslovno obezglavljeni. S Isusovom mukom i smrću, padaju u vodu svi njihovi snovi i njihova nadanja o uspostavi zemaljskog kraljevstva i njegov fizički odlazak u njima ruši sav onaj novi svijet koji su oni s njim započeli graditi za vrijeme njegovog javnog djelovanja.
Svjestan toga stanja Isus jamči da će im nakon svoga odlaska poslati Duha Svetoga, poslat će im Duha svoga, koji će u ovom svijetu biti njihov Branitelj, Utješitelj, Odvjetnik, Zagovornik. Njegova će prisutnost i njegova asistencija biti trajna. Učenici će se uvijek moći osloniti na njega i računati s njim, tim više što će ih taj Duh i poučavati o svemu onome što im je Isus govorio.
Ali to poučavanje ne smijemo shvatiti kao ponavljanje lekcija s nakanom da se ne zaboravi sve ono što je Isus činio i živio i govorio, nego prije svega da će nam Duh Sveti davati tako jasnu spoznaju da se u onom povijesnom trenutku u kojem se nalazimo i u vremenu u kojem živimo, mi znademo postaviti kao kršćani i kao Isusovi učenici.
Nije riječ o ponavljanju kao memoriranju s nakanom da se otme zaboravu, nego o novom razumijevanju i shvaćanju Isusa Krista, kao događaju od sveopćeg svjetskog značaja, kako bi se sada i danas otkrila njegova poruka za naše vrijeme i za sadašnji povijesni trenutak.
Kao što nam je Isus Krist svojim utjelovljenjem i rođenjem kao čovjek omogućio bolju i potpunu spoznaju Oca, - jer bez Isusa Krista nikad ne bismo došli do potpune spoznaje Boga Oca, ne bismo znali kakav je Bog u svojoj biti i svojoj naravi -, tako nam sada Duh Sveti, koji je Duh uskrsnuloga Krista i zajednički Duh Oca i Sina, omogućuje da mi sada i onda svaka generacija prije nas i poslije nas, svatko u svome vremenu, otkriva otajstvo Isusa Krista i omogućuje njegovu spoznaju i njegovu prisutnost za ovaj konkretni trenutak u kojem se nalazimo i živimo.
I nama ljudima dvadeset i prvog stoljeća potrebna je asistencija i blizina Duha Svetoga kako bi nas on branio pred svijetom i bio naš nebeski zaštitnik i zagovornik, a nadasve nam je potrebno njegovo učiteljstvo i njegovi darovi koji će nam pomoći da u sadašnjem svijetu živimo mudro, razborito, pobožno, pošteno, hrabro i odvažno. Amen.