Nakon što su se svi pričestili i pjevanje završilo, slijedi trenutak tihe molitve. Ta je šutnja slična šutnji koja obilježava čitanje Božje riječi. Ondje, jer smo bili zapanjeni činjenicom da nam je Bog govorio, naš prvi odgovor bila je šutnja. Sada je naša šutnja još dublja jer nas zapanjuje totalno otajstvo naše vjere koncentrirane u onome što se upravo dogodilo; to jest, da se vječni Sin utjelovio i podijelio se s nama na ovaj način koji je najintimniji. U ovoj tišini, naravno, razmišljamo o onome što se upravo ostvarilo, govoreći u svom srcu s Kristom na duboko osoban način, sa „Sinom Božjim koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2,20).
U velikoj knjizi iz koje svećenik moli, postoje dvije prekrasne molitve, a koje su tu stavljene kako bi mu pomogle u njegovoj molitvi u trenutku prije pričesti, a koje vjernici uglavnom ne znaju. No te molitve mogu nam na prekrasan način pomoći u tome kako se obratiti Isusu u ovom trenutku:
„Gospodine Isuse Kriste, neka mi blagovanje tvoga Tijela i Krvi ne bude na sud i osudu, nego po tvojoj dobroti neka mi bude duši i tijelu zaštita i lijek.“
Ili:
„Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, ti si po volji Očevoj, uz sudjelovanje Duha Svetoga, svojom smrću oživio svijet: izbavi me ovim presvetim Tijelom i Krvlju svojom od svih mojih opačina i svakoga zla; daj da se uvijek držim tvojih zapovijedi, i ne dopusti da se ikad odijelim od tebe“.
U ovoj tihoj molitvi, posebno kad joj je dopušteno duboko prodrijeti, mora biti izvanredno bogatstvo u molitvi koja se tiho kreće u srcu svakog vjernika. Što bismo mogli vidjeti i čuti kad bismo mogli znati dirljive načine na koje se svaka osoba moli u tim trenucima? Ipak, čak i ako je molitva jako osobna i jedinstvena za svakoga, taj intenzitet i jedinstvenost ne dijele skup na mnogo pojedinaca koji su međusobno odvojeni. Nasuprot tome, jedinstvenost svake molitve povećava zajedništvo s drugima, jer smo prožeti sve dubljim razumijevanjem apostolovih riječi: „Svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo“. „Različiti su dari, a isti Duh“ (1 Kor 12,12; 12,4).
Ova velika raznolikost okupljena je u molitvi koja zatvara ovu liturgijsku cijelinu, a nazvana je s malo imaginacije, ali s korisnom preciznošću, popričesnom molitvom. Svećenik kaže: „Pomolimo se“ i zajednica opet ustaje. Koristeći neke fraze ili slike dotičnog blagdana ili dana, svećenik moli da sakrament urodi plodom kako bismo ostali vjerni onome što smo primili. „Amen“ zajednice odmah se izgovara kao odgovor na ovu molitvu, ali to je „Amen“ koja zatvara cijelu ovu cjelinu započetu Gospodnjom molitvom.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.
Izvor: Zagrebačka nadbiskupija
Foto: Cathopic
