AUTOR: fr. Alojz Čubelić, OP
Mi smo dozvani u život od Boga koji nas ljubi. No, toga Boga često zamišljamo posve drukčije, naime kao onoga koji će konačno skončati sa svim stvarima i događajima. Mnogi žive tako kao da su osigurani u vlastitom raju jer oni tobože ne čine nikakva zla. No trebalo bi mijenjati navike. Svakome od nas Bog daje zasebne sposobnosti. On nas poziva da razvijamo te darove za naše osobno sazrijevanje i na korist drugih ljudi. Zbog toga molimo da nam ta milost pomogne potpuno odgovoriti na naše poslanje te otkriti puninu života. Onaj tko se bude okrenuo Gospodinu upoznat će radost života u svim oblicima. Ono što je važno jest život u Božjoj prisutnosti kojega smo spremni svakoga trenutka udomiti u svom unutarnjem svetištu, u nutarnjem prebivalištu. Prema tome svaki čovjek bi trebao razviti darove koje je primio. Ponovno bismo trebali otkriti važnost kontemplacije, to jest života koji se odvija u nekoj slobodi duha. Ta «sloboda duha» koja izvire iz kontemplacije, nije rezervirana samo za zatvorene kontemplativce.
Kao propovjednici možda tu slobodu trebamo više od bilo koga. Jer, bez nje, riskiramo da postanemo zarobljenici duha vremena i pomodarstva. A ono što propovijedamo uopće neće biti Riječ Božja, zamijenit će je neka naša riječ ili ideologija. I ta riječ, ta poruka, bit će svijetu od male koristi, čak i ako nama izgleda da s njom prodiremo i pogađamo najudaljenije granice ljudskih potreba. Živimo u svijetu u kojem mir ne možemo pronaći. To je svijet stresa, nervoze, neprestane borbe. U tom svijetu teško je sukladno tome pronaći mir, biti staložen i pribran, teško se sučeljavati s problemima koji se iz dana u dan gomilaju. Ne možemo biti ravnodušni pred stvarima koje se u nama i oko nas događaju. Sve nas se to tiče. Razmišljanje i molitva su nužni da bismo primjereno odgovorili na izazove koje današnje vrijeme pred nas stavlja. Čini se da je u tom kontekstu umijeće ravno mudrosti spojiti svakidašnje djelatnosti i kontemplaciju. Kontemplacija nam omogućuje definiranje ciljeva i svrhe ljudskog življenja.
Djelatnosti nam omogućuju približavanje ciljevima, ili ponekad, dosizanje svrhe i smisla ljudskog življenja. Prema okolnostima nekada smo više kontemplativni a nekada više aktivni, no ne smijemo dopustiti da zamre i jedno i drugo u nama. Vrlo je opasno naglašavati samo teoriju ili samo praksu kao da bi neki ljudi bili unaprijed određeni za jedno ili za drugo. Što više osjećamo potrebu za djelovanjem tim više se moramo truditi u refleksiji. Što smo više napastovani udobnošću kontemplacije više se moramo izručiti djelatnosti. Svi imamo jedinstveno mjesto u ljudskom društvu, kao što smo od Boga voljeni na jedinstven i neponovljiv način.