AUTOR: fr. Alojz Čubelić, OP
Prije petnaestak godina govori mi jedan fratar da se trebao javiti svojoj doktorici na pregled nakon što mu je propisala brdo lijekova za razne boleštine koje dođu onako 'iznenada', koje se naberu tijekom godina i koje prate gotovo svačiju egzistenciju. Misleći da je dobro gutao te lijekove, veli on doktorici da je sretan što je ne mora vidjeti. Drugim riječima bolje je kad je ne treba. Čini mi se da se mi ljudi tako najčešće postavljamo prema Bogu i međusobno. Rijetki su naši pozivi drugoj osobi kad je nešto ne trebamo, ili u materijalnom ili u duhovnom smislu. Materijalno zbog nekog posla, nekog biznisa, neke usluge i tome slično. Duhovno, da se izjadamo, da nam bude lakše, da ispričamo novosti koje će drugi spremno saslušati. Kad druge trebamo onda ih trebamo. Međutim događa se da ih ne trebamo i na njih ne mislimo kad je u pitanju čisti odnos, nesebični odnos, kvaliteta i intenzitet tog odnosa. Nešto slično može se reći za naš odnos prema Bogu. Boga samo ponekad trebamo, kad mi mislimo da nam treba jer, eto, ljudi ne mogu učiniti ono što od njih molimo, pa se Njemu kao nekom uzvišenom biću obraćamo. Naše nestrpljenje postaje sve očitije jer kao da njemu nije stalo do našeg moljakanja, kao da ni on nikada ne diže slušalicu, kao da ne suosjeća s našim potrebama i nevoljama.
Put od zazivanja do proklinjanja u tom slučaju nije dug. Što će nam takav Bog koji trenutno ne odgovora na naša očekivanja, koji dopušta da nas drugi ljudi gaze i ne daju nam prostora i mira? Osim toga taj Bog nikako ne intervenira u ljudskim i političkim gibanjima, jer je svaki dan sve više nasilja, raznih gluposti i zla? Uostalom, čemu služi taj i takav Bog?
Nekako smo toliko zaokupljeni svakodnevnim ljudskim poslovima i brigama da otkrijemo, da nam Bog zapravo i ne treba! Da se može živjeti i bez njega. On prestaje biti tema o kojoj razmišljamo, on prestaje biti takoreći predmet našeg istraživanja, on ostaje u srcima nekih fanatika, naivnih ljudi koji ili dobro ne vide što se događa ili ne čuju sveprisutnu poruku i stvarnost kao takvu. Nije li vrijeme da zagrebemo ispod površine stvari i fenomena? Nije li vrijeme da zaronimo u dubine susreta s Bogom koji je najavio svoj dolazak? Nije li vrijeme da iskusimo egzistencijalno što to znači Božji silazak u ljudsko ruho, što znači da se on naziva Emanuel, što znači taj Božji zahvat u prilog konačnog mesijanskog kraljevstva? Nije li vrijeme da se slobodno odlučimo u prilog poslušnog prihvaćanja Boga u svome životu, nije li vrijeme da se uvjerimo da On nije onakvim kakvi ga ljude najčešće drže i dosljedno tome odbacuju?
