AUTOR: fr. Marka Bijelića, OP
Kada se kajemo, kada priznajemo svoje grijehe, mi priznajemo da smo sagriješili mišlju, rječju, djelom i propustom. Možda nam je ovaj grijeh propusta najmanje pred očima, najmanje o njemu razmišljamo.
Isusova prispodoba u današnjem evanđelju o bogatašu i Lazaru jest prispodoba o grijehu propusta. O posljedicama toga grijeha propusta. Mi živimo u vremenu ili kulturi „okretanja glave u stranu“. Gledamo i ne vidimo, slušamo i ne čujemo, živimo i ne doživljavamo. Zapravo, samo doživljavamo svoje osobne interese. Živimo u kulturi jednostavnog pretvaranja. Danas smo u jednom vremenu nemira, tj. nemara i nebrige među nama. Zašto propuštamo pomoći bližnjima? A to smo u stanju činiti. Zato što gledamo, a često ne želimo vidjeti, pravimo se gluhi i slijepi. Možda bi se trebali prisjetiti riječi proroka Hošee koji kaže: „Nasitili su se uz dobru pašu. Jest, kad su se nasitili, uzoholilo se njihovo srce. Zato su me zaboravili” (Hošea 13,6). Grijeh propusta i grijeh zaborava. Zaboraviti na Boga, zaboraviti na bližnjega. Isusova prispodoba o bogatašu i o Lazaru, zapravo je prispodoba o Božjoj kazni za naš nemar, o Božjoj kazni za čovjeka koji ne vidi ili koji propušta činiti dobro. Možda mi ne vidimo ili se pravimo da ne vidimo, ali Bog sve vidi. Bog sve želi vidjeti što je Isus pokazao svojim naučavanjem, zapravo njegovom opcijom za siromašne. Bogu je itekako stalo do siromaha. I to pokazuje ova prispodoba. Siromah ima ime Lazar, a koje znači Bog pomaže. Bogataš je bezimen, anoniman. To zapravo želi reći da je ovaj bogataš bez lica pred Bogom. Što znači biti bez lica? Ne biti prepoznat od Boga kao Njegov. Dok Lazar ima svoje lice. Bogu je stalo do svakoga, ali Bogu je najviše stalo do onih koji su na rubu društva, koje društvo ne želi ni primijetiti, a kamoli imenovati.
Da vas sada pitam imena najbogatijih ljudi u svijetu vjerojatno biste znali nabrojati, vjerojatno biste rekli neke tajkune, poznate..., a da vas pitam da li znate ime siromaha, prosjaka, kome ste možda dali 5 ili 10 kuna, kojeg ste vidjeli pred crkvom, na ulici, pred trgovinom... da li poznajete njegovo ime, da li ste ga pitali za njegovo ime, vjerujem da niste. Ni ja osobno nisam mnoge pitao za ime, a poznavati nekoga znači i znati njegovo ime. Znati ga, znači biti povezan. Bog sve vidi. Bog je primijetio ovoga bogataša, ali je i primijetio kod njega njegov nemar, njegovu ignoranciju, njegovu ravnodušnost. Ovaj bogataš, možemo reći, nije bio slučajan. Toliko puta čujem u ispovijedi tu logiku negativnosti. Nisam ništa loše učinio, nisam ubio, ne kradem, nisam ovo, nisam ono. Nije poanta toga što ti nisi učinio, nego što si ti učinio, ili još bolje, što si propustio učiniti. Ovaj bogataš nije ništa loše učinio Lazaru. Nije ga ni iskorištavao, niti zlostavljao, čak ga nije ni tjerao sa svojih vrata, čak mu nije zabranio hraniti se mrvicama, ali ga je propustio vidjeti u njegovoj bijedi. Propustio mu je jednostavno pomoći. To je ta ravnodušnost, to je ta ignorancija. Nekada je ravnodušnost gori grijeh od mržnje. To kaže Jakov u svojoj poslanici, u 4. poglavlju, i što bi itekako trebalo biti pred očima u doba korizme. Znati, dakle, dobro činiti, a ne činiti grijehe. Ovaj bogataš je sagriješio grijehom propusta i u tome je njegova kazna. Zbog toga je u paklu. U propasti vječnoj. Znao je, mogao je, ali je propustio učiniti to. To je grijeh nemara, sebičnosti, sebeljublja. To sve obuhvaća grijeh propusta.
Ako promatramo križ Isusa Krista. Križ je mjesto Božjeg susreta s nama. Mjesto njegove beskrajne milosti i žrtve za nas, za naše otkupljenje, spasenje, ali u križu moramo vidjeti lice svih onih oko nas, koji su potrebni naše pomoći, našega suosjećanja, naše ljubavi. Korizma je vrijeme koje nas upozorava da ne smijemo biti poput ovoga bogataša koji je propustio primijetiti. Naravno, ako smo samo zagledani u sebe, u svoje interese, u svoje sklonosti, svoje želje, propustit ćemo vidjeti druge. Propustit ćemo pomoći bližnjemu. Svaki puta kada mi pomažemo bližnjemu, pogotovo bratu u potrebi, mi uzvraćamo ljubav prema Kristu. U konačnici, zar nije zapisano u 25. poglavlju Matejeva evanđelja koji će kriterij za eshatološki sud biti: „što god ste učinili jednome od onih najmanjih meni ste učinili, a što god niste učinili jednome od onih najmanjih meni niste učinili. A što mi najčešće govorimo? To nije moj problem, drugi će se o tome brinuti. Što ja mogu učiniti? Problem odvraćanja glave u stranu. Kad bijah gladan, žedan, bez krova nad glavom, kad bijah u zatvoru, bijah očajan, kad sam tražio vašu pomoć vi ste propustili prigodu pomoći mi. Vi ste me ignorirali, zanemarili ste me, okrenuli ste glavu od mene. A mi uvijek govorimo: ja nisam ubio nikoga, nisam prevario beskućnika, nisam napao... Zaboravljamo da možemo itekako griješiti propustom. Grijeh ravnodušnosti na tuđu patnju.
Naša pomoć prema drugima ne treba biti samo materijalna. To može biti duhovna pomoć. Nekada je nešto i dragocjenije od novca. Vrijeme koje možemo darovati drugome. Podijeliti svoj život s drugima. Primijetiti ga, porazgovarati, pozvati ga na kavu, na ručak, biti dio njihove priče, pokazati da nisu za nas bezimeni. Ni za Boga nisu bezimeni. Sve te osobe koje su potrebite pomoći, koje su na rubu, svi su oni naši problemi. Oni su naša odgovornost. Oni su naši Lazari, a Isusova prispodoba nas uči da ako propustimo vidjeti Lazara, izgubljeni smo za vječnost.
