AUTOR: fr. Marka Bijelića, OP

U dominikanskoj tradiciji imamo poznate rajnske mistike, a jedan od njih je bl. Ivan Tauer. Na jednom mjestu on progovara ovim riječima, koje su itekako važne u ovom korizmenom vremenu, koje su itekako u sintoniji s današnjim evanđeljem. „Postoji jedan put kojim bi svatko trebao krenuti, nitko za njega nije prestar ili preslab, nitko nije prejednostavan ili premlad, nitko jako siromašan ili jako bogat. Taj put glasi: ´Ja sam ništica´“. Kakav je neizrecivi izvor u tome ´ja sam ništica´? Kamo god pogledaš nitko ne želi poći tim putem. Bože mi oprosti, uistinu mi jesmo i mi želimo, stalno želimo biti NEŠTO pred drugima. Tom su težnjom svi ljudi tako opsjednuti, vezani, da nitko ne želi sebe napustiti. Čovjeku bi bilo lakše obaviti deset poslova nego sebe jednom temeljito napustiti. Krist, zapravo, u današnjem evanđelju progovara osobama koje se svim silama trude da ne budu ništica, zapravo, kojima je jedini smisao života biti NEŠTO, biti jednostavno hvaljen i slavljen. I njima se može dogoditi, zapravo, i ono što se dogodilo i Luciferu i ostalim palim anđelima koji su htjeli biti NEŠTO i koji su tražili svoju slavu. Živjeti u znaku križa, jer korizma je uvijek poziv da živimo u znaku križa I da pred sobom imamo Isusovu muku, samo na taj način možemo nasljedovati Krista. Ako promotrimo Isusov život, zar sam Isusov križ nije znak da je Isus završio svoj život u znaku ništice. U znaku nule. Kao ruglo i sramota. Raspet na križu.

Uvijek je prisutna ta opasnost da se uzvisujemo, da jednostavno zaboravimo na onaj kršćanski put, na ono što je Bogu milo, a to je poniznost, duh poniznosti. Isus upozorava. Na jedan način želi reći da svatko tko želi biti nešto, tko se uzvisuje, taj će biti ponižen. Put traženja toga BITI NEŠTO, put uzvišavanja, je u biti put udaljavanja od Boga. Taj ne dolazi k Bogu, ali onaj koji ponižava sebe, koji izabire put poniznosti, izabire Božji put. Zašto je put uzvisivanja opasan? To je put određene oholosti. Jednostavno biti nad drugim. Kad mi tražimo svoje uzvišenje mi zapravo sebe ponižavamo jer mi nismo stvoreni da budemo svoji, stvoreni smo da živimo za Boga. Smisao kršćanskog života, na što nas podsjeća ovo korizmeno vrijeme, u tom smislu i svaka molitva i post i odricanje, nije sebi ugađati i za sebe živjeti nego živjeti za Boga i drugoga. Samo kad živimo za druge mi nismo svoji. Put uzvišavanja, taj put oholosti je put ponižavanja drugoga jer uvijek želimo biti iznad drugoga, a onaj koji želi biti iznad drugoga ne želi biti niti s drugim, niti za drugoga. Isus kao da želi reći: do Boga nećete doći time da se uzvisujete, da se penjete, nego putem poniženja, silaženja, biblijski rečeno, do Boga ne dovodi babilonska kula. Do Boga vodi drvo križa, koje je drvo poniženja. Mi se često puta u životu želimo odreći onoga što je neznatno, kao da od toga jednostavno bježimo. Sv. Terezija od Djeteta Isusa kada govori o prakticiranju tih ništica, govori o prakticiranju svakodnevnice, onoga što u sebi nema ništa spektakularno, veliko, zasljepljujuće. Živjeti jednostavna čudesa svakodnevnice. To je ono što nas dovodi do Boga. Isus stavlja pred nas tu težnju, to je zapravo čovjekova napast. Stavljati tu malenost pred sebe, biti najmanji, a znak toga je služenje. Onaj koji služi sebe umanjuje. On služi drugima, a u Isusovim očima to je put do uzvišenja.

S druge strane Isus i prekorava. Kad čovjek odbaci taj put služenja, kad teži za tom nekom veličinom lako postane licemjer. Zato Isus optužuje farizeje, predbacuje im to njihovo licemjerstvo ili dvoličnost. Zašto ih Isus prekorava? Zato što ne čine ono što druge poučavaju.  I za nas je uvijek velika opasnost da moraliziramo, da u druge upiremo prstom, a da se sami toga ne držimo. U konačnici, kad pogledamo riječ licemjerje, od čega ona dolazi? Licemjerje dolazi od grčke riječi koja znači kazališni glumac. To je onaj koji uvijek moralizira, onaj koji priziva sve strože i strože zakone, ali nikada a sebe, nego za druge. Zato su se uvijek duhovni velikani držali i vršili, ajmo reći jednu praksu, a to je, prema drugima uvijek biti blag, a prema sebi zahtjevan i strog. U konačnici, licemjer nikada ne misli da je on grešnik nego uvijek želi izgledati bezgrešan, uvijek želi biti i izgledati dobar. To je ta lažna poniznost. Prava poniznost jednostavno bježi od toga. Naša poniznost jest put do uzvišenosti. Tko god se uzvisuje bit će ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen. Licemjerje uvijek u sebi krije, sakriva iza zastora, tu ljubav prema moći. Zato Isus govori „ne dajte se zvati ´Rabbi´“, oče, vođa, svi ste vi braća. Isus želi reći da svi imamo jednako dostojanstvo. Znači, nitko nije superioran, nitko nije iznad drugoga. Tim riječima Isus nas kao braću poziva na međusobno poštovanje i ljubav, a najveći među nama neka bude poslužitelj. A tko je taj najveći? U Isusovim očima najveći je onaj koji najviše voli. Zapravo, to je ono što je današnjem svijetu potrebno. Svijet neće postati bolje mjesto bogatstvom, svijet neće procvasti zato što će svima biti dobro, jer ćemo biti bogati, biti dobrostojeći. Svijet će procvjetati i biti bolje mjesto, i naše društvo će biti bolje mjesto kada će svi imati više ljubavi. Upravo vrijeme korizme je to vrijeme kada želimo prakticirati to, želimo imati više ljubavi. I zapravo Isus kao da želi reći: Čovječe, ti si velik u onoj mjeri, ne koliko imaš, posjeduješ, koliko si čašćen, nego si velik onoliko koliko je tvoje srce. I sam Isus je kazao: „Nisam došao da budemo služen nego da služim“. Sam Bog je došao biti sluga, a ne gospodar. To je naš put. To je jednostavno put služenja. To je put, način, na koji mi želimo ovaj svijet učiniti boljim. Sivjet ne postaje bolji gospodarenjem. Svijet će postati bolji služenjem, a to znači sve činiti iz ljubavi, ne za sebe, nego za druge.