AUTOR: fr. Marka Bijelića, OP
Jedan od meni najdražih romana, klasik, je „Braća Karamazovi“ Dostojevskoga. Jedan od najzanimljivijih, najintrigantnijih likova u tom romanu jest lik starca Zosima, starca, duhovnog oca, kojega Dostojevski prikazuje kao stvarnoga sveca, a ujedno je i glavni lik romana. Aljoša će biti dugo njime zaokupljen. Zanimljivo mjesto, koje je po meni itekako važno, kojem se uvijek vraćam, jest kada Zosim progovara, zapravo uči Aljošu, govoreći mu: napose se toga prisjećaj kako nikada ne možeš biti sudac jer na zemlji nitko ne može biti sudac nad zločincem prije nego taj sam sudac ne prizna kako je i on isto tako zločinac kao i onaj koji stoji pred njim te da možda upravo on, više od svih ostalih, nosi krivicu zločina onoga koji pred njim stoji. Tek kada to uvidi moći će biti sucem. To nije besmisleno kao što se čini besmislenim, jer kad bih ja osobno bio pravednik, možda taj zločinac koji predamnom stoji ne bi bio zločinac. Ako si kadar uzeti na sebe zločin onoga koji pred tobom stoji, te koga si u svome srcu osudio, onda ga uzmi bez oklijevanja na sebe i sam trpi za njega, a njega otpusti bez ikakva prigovora. Ove riječi govore o onoj temi koja prožima današnje evanđelje, koja se danas u Crkvi čita: opraštanje, ili bolje rečeno pitanje milosrđa.
Mi smo pozvani kao kršćani, kao Kristovi učenici, ono što je pogotovo važno u korizmenom vremenu - vremenu milosti, stvarati, živjeti kulturu milosrđa. Kod izbora nas se uvijek poziva da si posvijestimo onu istinu da je Bog mjerilo našega ljudskoga ponašanja. Nema ništa veće i plodnije od ljubavi. Drugo ime za ljubav svakako je milosrđe, jer ljubav uvijek cijeloj osobi daje njezino dostojanstvo, a dok mržnja i osveta umanjuju. Milosrđe uvijek otklanja tu mržnju i osvetu jer svaka mržnja i osveta izobličuju ljepotu stvorenja stvorena na sliku Božju. Svaki puta kada na uvredu i nepravdu odgovorimo ljubavlju, to znači opraštanjem, ne vraćajući starozavjetnim riječnikom rečeno „oko za oko, zub za zub“ stvara se u svijetu nova kultura, kultura milosrđa. Kad promotrimo cijelu povijest Crkve vidimo da nisu svi kršćanski mučenici bili svjedoci te nove kulture milosrđa koja je u sebi uvijek istinska revolucija. Revolucija u smislu da se nasilje pobijedi nenasiljem. U središtu te kulture milosrđa, te istinske revolucije ljubavi, stoji KRIŽ - križ na kojem Bog odbija svako nasilje. Zato, kad Isus govori učenicima i nama „Budite milosrdni kao što je Otac vaš nebeski“ zapravo nas želi podsjetiti na jednu stvar, ono što je prepoznatljiva oznaka svakoga kršćanina, možemo reći da je „trademark“, ono po čemu je doista istinsko kršćanstvo prepoznatljivo jest ta snaga opraštanja. Tko ne zna oprostiti ne zna ni ljubiti. Nema ljubavi bez opraštanja. Onaj koji oprašta želi ići Isusovim putem, nasljedovati, želi oponašati, ponašati se kao Otac nebeski. „Budite savršeni kao Otac vaš nebeski“ . Ta potreba opraštanja, ne vraćanja istom mjerom, jest na neki način dopuna Isusove zapovijedi ljubavi. Jer, Bog je milosrdan prema nama, mi svi živimo, stvoreni smo, otkupljeni smo Božjom ljubavlju, Božjim milosrđem. Kad nas Bog ne bi ljubio mi ne bi ni postojali. Ali, da li možemo uzvratiti Bogu za tu ljubav? Mi ne možemo Bogu uzvratiti ljubav. Pitanje milosrđa, poslužujem se analogijom, jest kao da smo od Boga dobili kredit. Kredit koji je zapravo nepovratan, ali koji mi želimo vratiti, ne direktno Bogu, želimo isplatiti jednostavno prema bližnjemu. Svaki puta kada opraštamo mi vraćamo, mi isto živimo od milosrđa, i dajemo to milosrđe. Zar nije Isus rekao apostolima „Besplatno ste primili, besplatno dajte“? Ono što besplatno primamo to smo i pozvani i besplatno dati jer inače bi bili nepravedni, bili bi jednostavno licemjeri. Mi smo uvijek Božji dužnici, ne možemo mi nikada vratiti taj dug, jer nismo sposobni za to, ali kada opraštamo, kada ljubimo, kada jednostavno dajemo drugima šansu, mi vraćamo na neki način taj kredit. S druge strane, bez opraštanja prestajemo biti spremi primiti Božju milost jer, na kraju krajeva, sam Isus kaže „ako vi ne oprostite ne može se oprostiti ni vama“. Bez opraštanja naše je srce zatvoreno. Svako nepraštanje je znak egoizma samodostatnosti, fokusiranosti na sebe. Ali, kada opraštamo, otvaramo svoje srce drugome, bližnjemu, ali time otvaramo i svoje srce Bogu. To je znak velikodušnosti i širokogrudnosti. Mjerom kojom mjerimo i nama će se mjeriti. Ne oprostiti znači pasti u zamku zatvorenosti. Ne samo zatvorenosti prema drugome, nego zatvorenosti prema Bogu i njegovoj milosti. U onoj mjeri u kojoj smo otvoreni prema drugima, otvoreni smo i Božjoj milosti. Svaki puta kada opraštamo, svaki puta kada se usudimo biti milosrdni, kao što je Otac naš nebeski, kada ne osuđujemo, kada otpuštamo, mi postajemo, donosimo, a još više postajemo tračak Neba, nebeskog milosrđa, našega nebeskog Oca. Svaki taj trenutak milosrđa je znak nade, znak nade ovome svijetu. Bez Božjeg milosrđa mi ne bi imali nade. Bez našeg milosrđa mi druge prepuštamo očaju. Budimo sveti, budimo milosrdni, kao što je Otac naš nebeski.
