AUTOR: fr. Jozo Čirko, OP
"Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti, i mi ćemo k njemu doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži riječi mojih. A riječ koju čujete je ne moj, nego Očev koji me posla“ (Ivan 14,23-24).
Isus nam ovaj put govori vrlo jasno, ravno u srce. Ne koristi prispodobe, ne pravi dugu priču. On nam govori kao autoritet: naša djela i sve što činimo moraju biti rođena iz stava , želje i namjere naših srca prožetih puninom bratske ljubavi, pokušavajući tako slijediti primjer ljubavi koju Bog i njegov sin Isus imaju prema nama.
Naše društvo, okruženje u kojem svakodnevno živimo u obitelji i na poslu, prožeto je stanovitim licemjerjem da živimo u dvije pozicije: unutarnjoj, osobnoj, koju vrlo dobro poznajemo i koja općenito ima čvrstu osnovu ljubavi; a drugu, za vanjštinu, što je ono što koristimo da odlučujemo i/ili djelujemo pod oportunističkom, sebičnom, dobrotvornom motivacijom, gledajući samo svoju korist, bez bratstva. Ono što me ne pogađa, ignoriram, svejedno mi je, to je tuđa stvar... U ovom drugom stavu pojam koristi prevladava nad besplatnošću. Evo, dakle, objašnjenja zašto je naše društvo i naša okolina - posebno - podijeljena na tisuće pojedinačnih svjetova u kojima je ljubav prema drugima uočljiva po svojoj odsutnosti. To je prošlost
Pozivam vas da sutra, od kada ustajemo do odlaska na spavanje navečer, pregledate što smo učinili tog dana i kakvi su naši stavovi i postupci usporedili sa zapovijedi „ Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe “ (Mt. 22, 39).
Svećenik je jednom prilikom u župi u vrijeme propovjedi rekao da su potrebne geste milosrđa, suosjećanja, oprosta, da je u to vrijeme (Uskrs) potrebno činiti vrlo konkretne geste.
Je li netko spreman za bilo kakvu gestu?
Svećenik je krenuo i šutio. Mnogi su zurili u njega jer, za svaki slučaj, nisu htjeli okrenuti glavu u slučaju da postoji netko s kim su imali male ili velike sporove.
U tim trenucima tišine začuo se pokret u središtu kapele, kada je žena pred "kraj života" izašla iz svoje klupe, i teškom mukom krenula hodati oslonjena na svoj štap čiji su udarci o pod bili osjećao snažni. Oči su se počele okretati prema njoj. Krenula je prema oltaru. Ili bolje rečeno, na putu do oltara.
Stigavši u prvi red, pogledao je ženu gotovo istih godina i rekla:
Crna, ti i ja se ne možemo svađati!...
I u dubokom zagrljaju sa suzama, ta je gesta mnogima pomogla da dođu do pomirenja i oprosta.
Tko zna vrijeme i razlog, obostranu bol. Stvar je u tome da su se skoro na kraju pojavile knedle u grlu, unutarnji bolovi koji se ne vide, uzrokovani tolikim nesporazumima.
I tako nam se događa. Možda naši "prinosi na oltaru" nisu potpuni, sve dok ne učinimo geste zbližavanja s onima koji, kako kaže evanđelje, "imaju pritužbu na nas". Čak i ne piše: ako imate pritužbi na njih.
Psalam 24, onaj Davidov, kaže na početku:
Tko će uzići na goru Gospodnju i stajati na svetom mjestu njegovu? Samo onaj tko ima čiste ruke i čisto srce...
Čiste ruke? Djela, što radimo... Čisto srce? Namjere, stavovi, želje, što se ne vidi...
I to mora biti jako važno kad nam Isus kaže da je to zahtjev pristupiti Boga. Drugim riječima, ne mogu buljiti u Boga, kao vjernici u tog svećenika, čekajući milost dobroga Gospodina, ako ne činim konkretne geste pristupa, iz srca, prema bratu s kojim sam otuđen, tko god da je kriv.. Moram, prema ovome, gledati braću na svom putu prema Bogu, da se pomire, da oproste i zamole za oproštenje.
Postoji "domaća zadaća". Možda telefonski poziv, poruka, WhatsApp, geste koje vode do pomirenja, prijateljstva, opraštanja, komunikacije...
Koliko naših životnih činjenica i stavova krije ozbiljne nedostatke u ljubavi koju je poučavao Isus i koje smatramo riješenim molitvom i liturgijom. Ali, Isus nas u Mateju 7, 21 točno upozorava: «Nije dovoljno reći Gospodine, Gospodine, da uđete u kraljevstvo nebesko, nego morate vršiti volju Oca moga koji je na nebesima».
Isusovi sljedbenici, moramo se oploditi ljubavlju koju nam naš Bog-Otac i njegov sin uvijek iskazuju, gdje nema mjesta za mržnju, zavist, ogorčenost, diskriminaciju, isključenost, neprijateljstvo, sebičnost i ravnodušnost. Zastanimo i preispitajmo naše stavove i postupke u vlastitom svakodnevnom životu. Hoćemo li moći otići, tražeći oprost od člana obitelji, prijatelja ili na poslu? Ovo je prvi korak..