AUTOR: fr. Domagoj Augustin Polanščak, OP
Draga braćo i sestre, dragi slušatelji Radio Marije!
Jedan od temelja duhovne snage i duhovnog rasta je molitva. Naša vjera je nezamisliva bez molitve. Međutim, kao što znamo, nije lako moliti. Jedan od razloga koji molitvu čini zahtjevnom je taj što je molitva umijeće koje neprestano treba vježbati, uz rizik da ga, kao i svako drugo umijeće, nikada nećemo do kraja svladati. Kako se nositi s izazovima molitve? Odgovor na ovo pitanje pokušat ćemo pronaći u Isusovu susretu s Kanaankom i s dvojicom slijepaca iz Matejeva evanđelja.
Kanaanka - tuđinka i poganka - dolazi k Isusu i traži pomoć za svoje dijete. Međutim, čini se da njezine molbe neće biti uslišane. Isus gleda ženu i sluša njezine vapaje, ali ništa ne odgovara. Samo gleda, sluša i šuti. Znamo da je Božja šutnja često tajanstvena i bolna. Prve riječi koje je Isus izgovorio bile su upućene učenicima. Objašnjava da je on poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova. Možemo zamisliti kako se Kanaanka osjećala kad je čula riječi “Ja jesam dobri pastir, ali ne za tebe!”. Vjerojatno je bila razočarana, ali nije odustala. Naprotiv, približila se Isusu još više, pala je na zemlju i još jednom uzviknula: “Pomozi mi! Kći mi je bolesna!”. Isus zatim progovara drugi put, ali i ovaj put ne obraća se ženi. Govori kako ne priliči uzeti kruh djeci i dati ga kućnim ljubimcima. Usporedba njezina djeteta s psićem je gruba i teška, ako znamo da je za Židove pas bio nečista životinja. Isus kao da govori majci “Idi i pusti me na miru!”. Mnogi bi se u tome trenutku uvrijedili i otišli. Ali ne i majka koja traži pomoć za svoje dijete. Uporna je. Ne odustaje. Prihvaća usporedbu s psićima i preokreće je u svoju korist: “Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!”.
Kad je Isus čuo ove riječi obratio se Kanaanki riječima “O ženo! Velika je vjera tvoja!”. Što nam sve to govori? Kako se Kanaanka postavila u trenutku najveće kušnje? Ljubila je svoje dijete i zbog ljubavi je bila ustrajna. Nije li to tajna svake molitve? Ne pokazuje li nam ova žena svojim primjerom kako trebamo moliti? Ako molimo unatoč tome što nam se ponekad čini da Bog šuti i da ga nema, što će se onda dogoditi? Dogoditi će se ono što se dogodilo Kanaanki. Naše će molitve biti uslišane. „I ozdravi joj kći toga časa“, piše evanđelist Matej.
Drugi susret koji želim istaknuti je Isusov susret s dvojicom slijepaca. Iako su slijepi od rođenja, oni jasno vide tko je Isus Krist. Prepoznali su u njemu Mesiju i Spasitelja svijeta. Isus je zatim dotaknuo njihove oči i oni su ozdravili. Slijepci nas također poučavaju kako treba moliti. Oni slijede Isusa, pristupaju Isusu. Jednostavno rečeno, traže Isusa. Prema tome, prva stvar, želja i nakana u našim molitvama treba biti susret s Isusom Kristom. A što mi često činimo? Prije svega želimo iznijeti svoje potrebe i brige, prije nego što smo uopće došli k Isusu, možda čak niti ne razmišljajući o tome je li on u našoj blizini ili nije. U tome slučaju molitva više nije razgovor s Bogom, već razgovor sa samim sobom, neka vrsta trenutačnog rasterećenja naše duše.
Ponekad smo toliko rastreseni vlastitim problemima da Isusa zapravo niti ne vidimo. Ne znamo se sabrati, ući u sebe, skupiti i razabrati svoje misli i svoje osjećaje. Ne znamo zatvoriti tjelesne oči, na trenutak se odvojiti od ovoga svijeta, kako bi smo vidjeli istinu o sebi, o drugima, o Bogu. Vjerojatno vam je poznato iskustvo kad ste poželjeli bolje razmisliti o nekoj stvari, pa ste u tome trenutku zatvorili oči kako bi ste bolje shvatili o čemu je riječ. To je tajna dvojice slijepaca koji su vidjeli Isusa Krista. Na kraju su progledali. Njihova je molitva bila uslišana.
