U svojim Uspomenama don Bosco sam priznaje: "Želja da okupljam oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski poučavam pojavila se u meni kad sam imao tek 5 godina. "To je bila jedina želja koju sam poznavao: da bih se mogao čitav život posvetiti mladeži. Rad s mladeži činio mi se kao jedina zadaća poradi koje sam ja uopće i bio na svijetu."
I tako je mladi Ivan Bosco neobično rano i čudesno jasno imao pred očima svoj životni poziv. Sigurnost da je upravo to njegovo zvanje davala mu je izvanrednu snagu da svlada sve ne male i ne malobrojne poteškoće koje su mu se popriječile na putu. Gledajući na cilj kročio je uvijek hrabro i neumoljivo naprijed. Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenoga cilja: do svećeništva. Kao mlad svećenik došao je u Torino, grad u kojem je usred nagloga podizanja industrije bilo mnogo siromašnog proletarijata. I tu mu se otvorilo izvanredno polje rada, a osobito među zapuštenom mladeži koja se klatarila ulicama, upadala u poroke i bila zatvarana. Svetac je uvidio da je to najviše zbog toga što su ti mladići prepušteni sami sebi i što o njima nitko ne vodi ozbiljnu brigu. Kad ta mladež bude susrela nekoga koji će joj pokazati ljubav, koji će je poučiti, upraviti na pravi put, postat će bolja. Zato si je postavio kao životno načelo svoga dušobrižničkoga rada: "U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga."
Broj mladeži koja se okupljala oko Don Bosca postajao je sve veći. Nakon mnogo muka, naprezanja i nastojanja uspjelo mu je, ipak, osnovati takozvani oratorij, neke vrste internat, u kojem su mladi mogli dobiti dublji odgoj. Do sredstava za uzdržavanje oratorija nije bilo lako doći, no Don Bosco je bio čovjek velike vjere koja je sposobna i brda premještati pa mu je Božja providnost i čudesno znala priteći u pomoć. Očito je poseban Božji blagoslov pratio i pomagao njegovo djelo.
Među tom mladeži počela su se javljati i svećenička zvanja pa je don Bosco osnovao Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Od tih mladih u oratoriju regrutirat će se kasnije i njegovi prvi pomoćnici u radu. Don Bosco je imao veliko srce pa je mislio i na žensku mladež. Da njoj pomogne, zajedno sa svetom Dominikom Mazarellom osnovao je žensku granu svoje kongregacije.
Svojim odgojnim radom i svojim ustanovama Don Bosco je došao na glas i izvan granica Italije. Mnogi su dolazili u Torino da ga vide, s njim razgovaraju i upoznaju se s metodama njegova rada. Don Bosco je mnogo godina bio i posrednik između talijanske kraljevske kuće i Vatikana. I nakon osvajanja Rima godine 1870. te ujedinjenja Italije Don Bosco je ostao posrednikom između Vatikana i Kvirinala. Kad je napokon godine 1929. došlo do pomirenja između Vatikana i Italije i do Lateranskog ugovora, Don Bosco je davno već umro, papa Pio XI. slavio ga je kao velikoga apostola pomirenja između Crkve i talijanske države.
Foto: Cathopic
Tekst: sveci.net
