Oče
Molitva započinje radosnim zazivanjem Boga imenom s kojim Ga smijemo zvati samo na temelju našega zajedništva u Kristovoj žrtvi: ime „Otac“. Ovim zazivom na usnama Isus je izdahnuo posljednji dah: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46). Osnaženi Duhom, vičemo zajedno s Isusom ovo ime koje nikad ne prestaje odzvanjati s mjesta križa. U ovom je zazivu sadržano sve što čovječanstvo želi i sve što je za njega učinjeno. I ovo naše zazivanje dobit će odgovor, isti koji je Isus primio i nastavlja primati. To je Njegovo ime koje Otac izgovara kao odgovor: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“. Ovo također postaje naše ime, budući da smo stavljeni u zajedništvo Kristove žrtve, koja je sada sažeta u ovoj razmjeni apelativa. I ta razmjena nije samo zvuk riječi koje lete između neba i zemlje. To je radnja. Ako se rekapitulira čin Isusove smrti u imenu „Otac“ kojega je On uzviknuo, ime „Sin“, sa Očeve strane, predstavljeno je u Isusovom uskrsnuću od mrtvih. I kako je Psalmist tajanstveno prorekao i kako je jednom apostol Pavao propovijedao: „Ti si Sin moj, danas te rodih“ (Dj 13,33; Heb 1,5; Ps 2,7). Vječni Sin želi podijeliti Očevo ime s nama: to je ono što najviše želi nakon što je uskrsnuo od mrtvih. Zapravo, sa zabrinutošću kaže Mariji Magdaleni: „Idi mojoj braći i javi im: 'Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu'“ (Iv 20,17; usp. također Mt 28,10).
Već sam nekoliko puta to rekao kroz euharistijsku liturgiju kako smo otajstveno stavljeni u budućnost i tamo se molimo. Intenzitet ovog iskustva raste u obredu pričesti i to se već može primijetiti u ovoj molitvi kada kažemo: „Oče“. U budućnosti, kad bude sve na nebu i na zemlji uglavljeno u Kristu, sve stvorenje će imati privilegiju obratiti se svome izvoru s bliskošću i osjećajem koji su od Sina i Duha od vječnosti. Otac je ime koje ga definira kao vrelo i izvor, ali i ime u kojem je izražen naš odnos s Njim, ime koje govori o ljubavi i blizini. Ljudsko je ime za Onoga od kojega vječno proizlazi božanska Riječ. Sad s Njim izgovaramo to ime. To je zajedništvo. To je ljubav.
Ponekad se danas kaže da ime „Otac“ za Boga daje prejaku mušku sliku za naše razumijevanje Boga, pa bi ga stoga trebalo izbrisati ili barem upotrijebiti uz ženska imena i slike. Očito je da Bog nije ni jedno ni drugo, ni muško ni žensko, tako da nema ni muškog ni ženskog imena koja bi mogla izraziti tko je Bog. Mi kršćani poznajemo Boga i Bogu se obraćamo na način kako nas je Isus naučio. Kad nas Isus uči imenu „Otac“, da se Bogu možemo obraćati na najintimniji način - u oponašanju vlastitog - za što imamo i primjer čuda Kristovog utjelovljenja, čudo u kojem se stvaraju konačni, ograničeni oblici sposobni nositi intimne božanske stvarnosti. Konačni oblik je ograničen - u ovom slučaju ime „Otac“ - savija se pod teretom božanske stvarnosti koju nosi i koja je redefinirana izvan svojih granica. Ako je Otac od nas bio izmišljeni izraz s kojim se obraćamo Bogu, tada bismo se mogli s pravom žaliti na činjenicu da je nepopravljivo neuravnotežen i da ograničava Boga muškim kategorijama, što pak odovodi u rizik dozivanje nedostataka nekih zemaljskih otaca, loših i propalih. Ali u ustima vječne Riječi postajemo tijelo, „Otac“ je konačno i ograničeno ime koje nam je On dao, kao vrata kroz koja ulazimo u beskrajnu stvarnost; odnosno Njegov odnos ljubavi s izvorom iz kojeg On sam dolazi vječno rođen.
Naš
Ovo „naš“ je prije svega „naš“ od Sina i Duha. Potpuna i beskrajna ljubav razmijenjena u dijalogu između Oca i Sina iz vječnosti je spoznata, iskušena, prepoznata, uživana i počašćena od drugog - Duha - koji potječe od Oca, od Oca koji uvijek rađa Sina, koji uvijek govori Riječ. Ovo je ljubav.
Ljubav je Otac koji uvijek izgovara svoju Riječ. Ova Riječ je postala tijelo i stoga, ako sada kaže „Otac“, to je od Njegova tijela koje to čini. A kad se kaže ta Riječ, prisutan je Duh, On to zna, prepoznaje, uživa i časti Ga. Kristova žrtva ponuđena u euharistijskoj molitvi za nas je stekla posvojenje ove ljubavi. Kao prva manifestacija ovog posvajanja, Crkva vapi sa Sinom i Duhom Svetim: „Oče naš!“. Stoga je ovo „naš“ izvorno i vječno „naš“ od Sina i Duha, ali u divnoj suradnji i mi imamo mogućnost - uvijek zahvaljujući preobrazbi darova koje smo prinijeli - reći „naš“ zajedno sa Sinom i Duhom, to znači da smo na njihovoj razini. Ne obraćamo se Bogu kao „nekome tko je tamo gore“. Obraćamo se osobno Onome kome se Isus obratio kao Ocu i koga, obraćajući Mu se na takav način, otkriva. Kristova je žrtva bila prolivena krv kako bi se uspostavio „novi i vječni savez“; to jest mi postajemo Božji narod i On naš Bog.
Konačno, u najočitijem smislu „naš“ se odnosi na sve nas - na nekoliko ili mnoge - prisutni na slavlju toga dana. Ali, kad zamijetimo podrijetlo ovog „naš“ u vječnom Sinu i u vječnom Duhu, svjesni smo činjenice da to nije samo ta određena zajednica koja govori sa Sinom i Duhom s Ocem. Ovaj „naš“ je naš budućnosti i odnosi se na naše određenu zajednicu koja je zajedno sa svim ljudima koji su živjeli i s onima koji će živjeti. „Naš“ je da se čak i anđeli zajedno tako obraćaju svom izvoru. I mi smo ljudska bića koja daju glas cijelom stvorenju koje „s nestrpljenjem očekuje“ (Rim 8,19) upravo ovu svećeničku službu. To je još jedan razlog zašto se ovaj dio obreda naziva pričest. To je najveći „naš“ što se može zamisliti. Prožima sve i svaku osobu.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.
Foto: Svećeničko ređenje 2021., Marija Bistrica
