AUTOR: Vlč. Odilon Singbo
Poštovani i dragi slušatelji, hvaljen Isus i Marija!
Duh Sveti nas potiče da se malo udaljimo od jaslica i da idemo korak dalje, da dozvolimo Isusu da nas preobrazi svojom ljudskošću i svojim božanstvom. U ovom odlomku vidimo što je ljubav, a ljubav je pokret koji kreće od Boga Oca, silazi do nas ljudi preko Sina. Ujedno, ljubav je sebedarje, i to na konkretan način. Isusovi učenici promatraju kako mnoštvo uživa u milini Isusovih riječi, ali Isus vidi one sitne detalje ljudskih potreba. „Vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.“ Možemo reći da nam je danas itekako potreban takav Učitelj koji ne samo propovijeda nego i primjećuje naše potrebe.
U trenutku kada se učenicima išlo kući, odnosno kada su počeli razmišljati umjesto naroda o zemaljskom kruhu, Isus ih vraća na ono bitno: na ljubav koja treba biti djelotvorna: »Podajte im vi jesti.« Nemojte pokazivati samo neko puko sažaljenje, neku brigu bez konkretnog zauzimanja. Isus im jasno daje do znanja da imaju ono potrebno za ljude kojima treba i zemaljska hrana. Isus misli na detalje našega života. Ovdje možemo primijetiti kako često pred tragedijama nekih siromašnih naroda, pokazujemo neko usputno sažaljenje uz riječi: „ah jadni ljudi“, a nakon toga odlazimo dalje i zaboravljamo na njih. Zaboravljamo da Isus po nama šalje potrebitima. Uvijek me oduševljavaju ljudi koji redovito misle na siromašne narode, bilo iskrenim pitanjem o društvenim prilikama tih naroda, bilo svojim molitvama, bilo materijalnim darovima kojima zaista pomažu. Isus jasno i svaki put poručuje: »Podajte im vi jesti.« Time ne odustaje od pomoći svakome od nas, nego od onog malenog što imamo može učiniti veliko. Stoga pita svoje učenike o onome što imaju: »Pet kruhova, i dvije ribe« S tim Isus čini čudo. Bog računa na ono malo što imamo i što jesmo, da bi učinio nešto veliko za nas i po nama. Nitko nije u Božjim očima toliko neznatan, toliko beskoristan da Bog ne može u njemu naći nešto i iskoristiti na radost mnogih. Nemojmo stoga upasti u zamku sebe-podcjenjivanja, sebe-omalovažavanja, u osjećaj manje vrijednosti, jer se Bog nije toliko trudio da dođemo na ovaj svijet ako baš ništa ne vrijedi na nama. Svatko od nas ima nešto što je dovoljno i što je posebno, a čime može usrećiti druge.
