Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!« (Lk 17, 11 - 19)

Pred nama si, Gospodine, kako naš Vođa i Učitelj. Polaziš u Božji grad Jeruzalem gdje ćeš sama sebe za svetu žrtvu prinijeti. A ja od svih svojih grijeha onečišćen i bolestan ne smijem ni prići. Čekam izdaleka da tvoj božanski pogled blagotvorno zastane na meni i vapim riječima iz Evanđelja: Gospodine smiluj nam se!

Zbog tvoje svete žrtve Otac mi dariva očišćenje i izliječenje, a ti me upozoravaš kako je dobro, kako je potrebno zahvaliti se. U središtu našega života jest Euharistija – velika zahvala. Stoga se klanjam pred tobom licem do zemlje i govorim: Kriste, smiluj se!

Kao što svom dušom tražim smilovanje, tako sada istom snagom hvalim tebe, Bog našega, živoga. A ti me šalješ u život, daješ mi od svojega uskrsnuća i pokazuješ kako je vjera odlučujuća, spašava. Za svoju nevjeru i nevjernost kajem se i molim: Gospodine, smiluj se!

Autor: p. Niko Bilić, SJ

Izvor: Biblijski portal

Foto: JamesTissot / Wikimedia commons