Čitanje Starog zavjeta
Rekli smo da je Evanđelje središte službe. Ova tvrdnja vuče korijene iz Starog zavjeta, a na najosnovnijoj razini, pažljivo čitanje teksta u cjelini navodi nas na takvu tvrdnju. Stari zavjet je ogromna zbirka teoloških tradicija razvijenih tijekom više od tisuću godina. I unatoč razlikama mnogih ljudskih situacija i autora koji u njima pišu, nije teško za onog koji čita s vjerom da vidi kako sve to u cjelini vodi do središta. Sve je koncentrirano oko događaja Izlaska, lutanje pustinjom, dolazak u obećanu zemlju. Sve stvari vode do tog, pričaju o tom i prisjećaju se tog. Za Izraela, cijela objava usredotočena je na ono što je Bog očitovao u tim događajima. Svaka sljedeća generacija tog se sjećala i to slavila, i na temelju tog definirala stvarni odnos s Bogom. Isus bi, kao Židov, učinio isto. Ti događaji tad postaju izravno dio onog što oni jesu. Izražava se njima. To je osobito istinito kad se govori o danima koji su prethodili njegovoj smrti i koji su u njoj doživjeli svoj vrhunac.
Kad se koji odlomak iz ove zbirke pročita na misi, taj izvorni događaj postaje, zahvaljujući Isusovu uskrsnuću, događaj zajednice koja ga sluša. Kršćanska zajednica ga sluša s perspektivom koju daje prisutnost uskrslog Gospodina. Da, to što se događa u misi u ovom trenutku već je izraženo u Evanđelje po Luki, kad čitamo odlomak o ukazanju uskrslog Gospoda dvojici učenika koji su išli u Emaus. „'O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?' Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu“ (Lk 24,25-27). Opet, u drugom ukazanju:
Nato im Isus reče: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: „Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih‘“ (Lk 24, 44-46).
Gospodin je taj koji podučava o središtu Pisma Izraela, ne kao strani tumač, već kao prorok i Mesija poslan narodu, koji je i sam dio naroda. A to središte je Mesija - sam Isus, koji mora patiti da bi ušao u slavu. Križ i uskrsnuće.
Zajednica koja čuje ovu Riječ na misi je zajednica Isusovih učenika. Ona zna da će slušajući njegovu Riječ postati sve sličnija Njemu. Ali onda to znači da povijest zajednice i svakog pojedinca koji joj pripada u cjelini, pripada istom obrascu i istom obliku koji nalazimo u Isusovoj povijesti. Već smo čuli sintezu ovog obrasca: Mesija mora patiti da uđe u svoju slavu. Tako će biti i za Isusove učenike.
Sadašnji navještaj Riječi tijekom mise ima svoju moć upravo na temelju toga što se naviješta i izgovara u zajednici vjernika. Riječ prodire u umove i srca svih prisutnih te ih otajstveno počinje oblikovati po ovom modelu patnje i slave. Ali također moramo aktivno slušati Riječ i sami tražiti poveznicu između našeg načina života i onog biblijskog. Na taj način postajemo zajednica koja otkriva da smisao našeg osobnog postojanja - i zaista smisao cijelog svijeta – ne možemo razumjeti osim kroz sjajne izričaje svetog teksta. To znači da je Riječ uvijek nova. Kad čujemo ove priče iz prošlosti, ne ostavljamo svoj život i svoj povijesni trenutak iza sebe; tamo započinjemo iznova u svjetlu Riječi koju smo čuli. Povijest našeg života vidi se kao dio još jedne veće povijesti: povijesti o kojoj govori Biblija.
Uzmimo primjer koji ukratko sažima mnoge teme (ne sve) koje se mogu čuti tijekom cijele godine, kad se tijekom liturgije čitaju tekstovi Starog zavjeta (riječi koje predstavljaju glavne teme napisane su kurzivom). U stvaranju cijeli svijet možemo shvatiti kao Božji hram. Grijeh uništava našu sposobnost da živimo u svijetu kao Božji hram, ali savez s Abrahamom i Mojsijem može biti viđen kao put do izgradnje hrama u Jeruzalemu, gdje se još jednom spoznaje i slavi Božja prisutnost među nama. Ali te tekstove možemo slušati samo razmišljajući o Isusu, a sve što nam govore, govore nam kroz izričaje i slike da možemo misliti na Njega. Isus preokreće ključ pomoću kojeg se razumije hram u njegovo vrijeme. Njegovom smrću to je tajanstveno uništeno, kao što je i predvidio. I za tri dana ponovno je nastao novi hram, njegovo uskrslo i proslavljeno tijelo. Ali ti modeli protežu se sve do naših dana, jer, kako kaže sv. Pavao mi smo taj hram od živog kamenja.
Napokon, moramo uzeti u obzir i onog koji čita. Tko bi to trebao činiti i kako to najbolje učiniti? Ovdje se događa nešto više od onoga „netko to mora učiniti“ pa da se onda izabere netko od krštenih. Čitati za vrijeme liturgijskog slavlja jedno je od velikih povlastica našeg krštenja. Čak i kad slušamo jedan drugog, trebali bismo biti zapanjeni milošću koja čini jednog od nas sposobnim da se može ustati i tako biti upotrijebljen kao instrument kroz kojeg se Božja riječ, sveto i životvorno, naviješta u zajednici. I što je čitač tog više svjestan, to će učinkovitiji biti navještaj. Čitačevo vlastito razumijevanje i vjera moraju se vidjeti u činu čitanja, kao i u osobnom življenju obrazaca i stvarnosti koje tekst izražava. Ukratko, svetost života, a ne puka retorička tehnika, čitanje čini djelotvornijim. To ne znači da sad netko može reći: „Sad sam svet i onda spreman čitati“, kao što i ne znači: „Nisam svet, dakle, ne mogu čitati“. Pitanje je što želimo postići. Ako se tijekom čitanja osjeti trud čitača, onda smo i mi ojačani u našem naporu.
Na kraju navještaja teksta, čitač otvoreno izjavljuje što smo upravo čuli: „Riječ Gospodnja“. To je poput velikog krika, zvuka trube, što ne mora biti učinjeno doslovno. To je najava da bi se to trebalo slušati s velikim čuđenjem. Bilo bi apsurdno to uzimati zdravo za gotovo da Bog treba govoriti među nama. I u vikanju iz dubine srca: „Bogu hvala“ izražavamo svoje zaprepaštenje i govorimo da to ne uzimamo zdravo za gotovo.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.
Tekst i foto: Zagrebačka nadbiskupija
