Strogo obdržavanje religijskih tradicija u židovstvu Isusovog vremena, uostalom i grozničavo iščekivanje Mesije, posljedica je njihove traumatične povijesti: od babilonskog progonstva, preko prisilne helenizacije pod Seleukidima, sve do okupacije carskog Rima. Radi se o stoljećima diskriminacije, progona i prisiljavanja Židova neka odaju počast tuđinskim bogovima ne bi li se tobože uklopili s ostalima, a čime bi ustvari otpali od Sinajskog saveza. Tome svjedoče Knjiga o Esteri, Knjiga o Tobiji, Knjiga proroka Daniela te Prva i Druga knjiga o Makabejcima. Apokaliptički svjetonazor, koji je bujao u to vrijeme, također je posljedica tih povijesnih trauma i neispunjenih žudnji napaćenih vjernih za pravdom i zadovoljštinom, koji više nisu mogli zamisliti pomirenje i opraštanje neprijatelju ni da je moguće promijeniti sud i osudu nad grešnikom, već u svojoj boli ištu da se sve sažga do temelja, jer više nema ničega iskupljenja vrijednog u čovjeku. Iako evanđelja sadrže apokaliptičke teme, Isusova briga za grešnike, napuštene i odbačene, kao i Radosna vijest da zlostavljači i njihove žrtve mogu izabrati pomirenje i praštanje te jednom zasvagda razbiti ciklus povrede i osvećivanja, niječu taj apokaliptički poriv. Uistinu, Mesijin dolazak označava 'poravnanje' putova i staza (usp Iv 1,23) - no ne kataklizmičko sravnjivanje grešnog svijeta - nego otpuštanje krivnje ne bi li svi - muško i žensko, rob i slobodnjak, Grk i Židov (usp. Gal 3,28) - imali nadu u spasenje, a onda i preobilje milosti da unatoč svojim slabostima prispiju u Kraljevstvo Božje.

Kristovo poslanje tako je puno više od neke opskurne metafizičke intervencije prema jednako otajstvenom Božjem planu. Riječ je o otkrivenju kojim Sin Božji čovjeku zorno ukazuje na Božji svesrdni vapaj za susretom bez zadrške, koji pronalazi svoj odjek u čovjekovoj duši. Židovi po razorenju Davidova Hrama usvajaju lekciju da njihova očekivanja ne obvezuju Gospodina koji će dopustiti poraz, krizu i katastrofu, pa čak i riskirati propast svega Izraela, ne bi li uvijek iznova potvrdio: samo je jedan Bog i nema drugoga, njegova volja je suverena nad svijetom, od njega jednako dolaze kako svjetlo, tako i tama, svaka sreća, pa i nesreća. (usp. Iz 45,7) No ni najradikalniji farizeji, kao ni učeni pismoznanci jeruzalemski, nisu se ni u snu nadali čovjekovom otkupljenju od robovanja grijehu po Muci, Raspeću i Smrti Isusa, sina Marijina, a onda i zalogu uskrsnuća od mrtvih kojemu svjedoči njegov prazan grob, evo, sve do naših dana. Gospodin iznenađuje ne samo Izabrani narod nego i cio ljudski rod, učinivši se potrebitim našeg smilovanja ne bismo li prepoznali kako se Savez s Gospodinom ne ostvaruje snagom mišice, već živeći jedni za druge onako kako je on umro za nas. Tesar iz galilejske zabiti izgradio je novozavjetni Hram, ne od cedra i mramora, već ljudskih bića poškropljenih njegovom krvlju koji umjesto gospodovanja nad bližnjima upiru služiti svima.

Upravo je ta zajednica vjernih iz svih puka i naroda, ali po krstu Kristu suobličenih, izrazila svoju vjeru kroz zanosan hvalospjev 'Veliča'. Figurativno, iz Marijinih usta ta spontana molitva hvale pri susretu s Elizabetom premošćuje i objedinjuje Stari i Novi zavjet, tisućljetnu vjeru Izraela i tada još uvijek neusiljenu i sirovu vjeru kršćana. U manje u stotinu riječi sadržana je osupnutost i radost uslijed prednosti i vjernosti Gospodnje slabima, poniznima i neznatnima, siromasima i gladnima - njima koji ostaju nevidljivi u očima moćnika, silnika i bogatih ovoga svijeta. Nije bez razloga rana Crkva u ovome izabrala Mariju za svoju glasnogovornicu. Pripadaju li ikome više nego njoj te riječi? Djevojci iz sela u galilejskim brdima, po ničemu posebnoj ni spomena vrijednoj, koja je prihvatila dati svoje tijelo za utjelovljenje Sina Božjega i njemu posvetiti svoj život, žrtvujući svoju čast u očima drugih, ne bi li On pružio nadu protiv svake nade svima koji su poput nje bešćutno gurnuti ustranu. Razmatrajući stoga kako su se vjerni vazda poistovjećivali s Marijom u svojoj molitvi, valja imati na umu od koga je Isus naučio moliti. Kao i u nebrojenih naraštaja prije njega, tako i nakon njega, molitva djeteta plod je majčine ustrajnosti. To je njezin doprinos Kristovom spasenjskom poslanju, koji prvi kršćani, crpeći iz živog sjećanja svjedoka Isusova života, smrti i uskrsa, prepoznaše u Marijinom bdijenju podno križa. Ne kao žalovanje majke koja se, eto, rastrojila na pogled mrtvog tijela svoga djeteta, već kao molitvu one koja ne očajava ni u najcrnjem trenutku svoga života. Pod križem (usp. Iv 19,25) Marija svjedoči kako je Svesilni ispunio obećanje Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka (usp. Lk 1,54-55). I dok njezin Sin izdiše svoj posljednji dah, njezin duh klikće u Bogu, mome i tvome Spasitelju (usp. Lk 1,47).

Razmatranje možete poslušati i u našem arhivu: 

Foto: Giovanni Battista Salvi da Sassoferrato, Wikimedia Commons

Tekst: fr. Mirko Vlk, OP, tekst čitao fr. Ivan Dominik Iličić, OP