Evo jedne zgode iz pedesetih godina prošloga stoljeća. Pripovijedao mi je sada već pokojni svećenik. Iz susjednog sela došao mu čovjek zaprežnim kolima: trebalo je ići bolesniku zbog bolesničkog pomazanja i pričesti. U tom slučaju nema odgađanja. Spremio se, uzeo pričest i sveto ulje i sjeo u kola. Međutim, konj je išao napadno sporo, a čovjek ga nije požurivao. Nakon nekog vremena župnik je izgubio strpljenje i rekao: „Zar ne možeš malo brže potjerati konja?“ Seljak mu mirno uzvrati: „Samo tako, i nikako drugačije, i tamo i natrag…“ I onda mu objasni da je konj bolestan, da ga je to jutro „digao“ i pošao po svećenika, jer je to svome bolesnom kumu obećao. Razdaljinu između ta dva sela on treba proći četiri puta. Kad bi tako bolesnog konja oštrije gonio, konj bi zacijelo uginuo.
Tako je to s konjima. Osjetljivi su. Čovjek seljak, kojega se doista ne može optužiti za ljenčarenje znao je murdosloviti kako valja konja zimi dobro hraniti, misli li ga na proljeće u plug upregnuti i orati. I luk previše napet puca, veli druga poslovica. A mi ljudi? Mi naglašavamo kako imamo strašno puno posla i kako nemamo vremena. Tako npr. za naše današnje uši lijepo zvuči kad se neki političar hvali (ili kad ga hvale) kako puno radi, čak i preko 18 sati na dan, kako nema godišnjeg odmora. Jer, eto, ništa mu nije na pameti nego samo dobrobit ove zemlje i ovoga naroda. Rad i samo rad, naglašavalo se u prošlom sustavu, ali i danas je to rado prihvaćena krilatica. Tako se i u Crkvi, u životopisima svetaca rado naglašava kako su pojedini sveci radili i samo radili na dobrobit duša, pravdajući se da će se „odmarati u nebu“. Što je to odmor? Je li to ljenčarenje? Rekao bih da nam Markovo evanđelje daje zdrav odgovor.
Jednom su se apostoli vratili iz naporne službe. Išli su diljem zemlje, propovijedali evanđelje, liječili bolesnike. Bili su oduševljeni su, jer su imali uspjeha. Netko bi odmah pomislio kako se željezo kuje dok je vruće: sad dok su apostoli „ušli u posao“ treba odmah nastaviti s propovijedanjem, širiti radosnu vijest u Palestini i pripravljati teren za vanjske misije. Isus drugačije postupa. Nakon što su apostoli puni oduševljenja iznijeli svoje dojmove, on im veli: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Događalo se naime, veli evanđelist Marko, da je toliko mnoštvo svijeta dolazilo i odlazilo, da nisu imali kada ni jesti.
Isus veli: „Otpočinite malo.“ Potreban je predah da bi čovjek mogao dalje nastaviti. Ne može čovjek neprestano raditi. Neumjerenost u radu donosi protuučinak: čovjek se zasiti, zamori, iscrpi, i onda tek ne može ništa raditi. Valja se podsjetiti kako Sveto pismo naglašava sedmi dan, dan Gospodnji, kada treba počivati, jer je i Bog toga dana „počinuo od sveg djela svojega“. Odmor i počinak nas čine sposobnima za daljnji rad, ali što je još važnije, podsjeća nas da od Boga sve dolazi, te da on daje da „uspije djelo naših ruku“. Reče jedan mudar čovjek: „Što je najslađe? Odmor poslije napornog i uspješnog rada.“ Naprotiv, čovjek koji ljenčari, koji ide od zabave do zabave, od ovisnosti do ovisnosti – uvijek je umoran i nikada se ne može odmoriti. Osim toga – dopustite – uz odmor tijela bit će važno i obogaćivanje duha. Molitva i zahvala Bogu. Veliki Benedikt – čiji su redovnici zapadnu kulturu ucijepili u barbarske narode veli: „Ora et labora“ – Moli i radi. U to se svakako uklapa i odmor. I to je Božji dar.
Tekst: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin
Izvor: Vjera i djela
Foto: Pixabay
