3. DAN

CRKVA SE DALJE UREĐUJE

To su bili dani neiskazane sreće. Svi misionari 24. Parganasa bili su prisutni. Došli su zajedno s preuzvišenim nadbiskupom na našoj motornoj lađici. Mnogo su pomogli, jer sam otac Joško Vizjak ne bi nikada mogao završiti s tolikim ispovijedanjem i ispitima.

Bilo je tako lijepo i veselo. Od kada sam u Bošontiju, nikad nije bilo toliko misionara na okupu. U zadnje vrijeme bili smo uvijek sami otac Vizjak i ja. Više puta sam jednostavno sam, kad otac Vizjak mora po poslu kamo putovati. Da znate kako se onda revno molim za misionarska zvanja, jer ovdje je ipak, uistinu, previše posla, a misionara daleko premalo.

Crkva se malo pomalo uređuje iznutra. Oltare smo obojili bijelom uljenom bojom. Sestra Silvina je postala »vrhovna sakristanka«, pa je crkva čista i uredna kao kakova mala sestrinska kapelica. Sve je rublje oprala i preuredila. A valjalo je mnogo toga preurediti, jer je veliki oltar uistinu velik, pa su svi oltarnici bili premaleni.

Napravila je i lijep zastor za tabernakul, no rekla mi je da je to samo privremeno, jer da će se koja plemenita duša u domovini sjetiti i poslati nešto mnogo ljepše. Svilu za taj zastor dao je neki poganin. Poručio nam je: »I ja hoću nešto učiniti za Isusa!« Uzvratio mu Spasitelj milošću svete vjere. A vi se molite za njega!

Na pokrajnje oltare stavili smo sliku Žalosne Gospe i Svete Ane, jer drugih jednakih nemamo. Mislili smo staviti Presveto Srce i Svetog Josipa. Dakako, da bi kipovi bili najprikladniji.

Crkva je bila krasno iskićena za blagdan Krista Kralja i za Sve Svete. Mnogo ljudi dolazi. Pogani i muslimani često staju pred crkvom i dive joj se. Koliko puta pod svetom misom sjede uz moje klecalo i gledaju me pod bradu, da vide što li molim. No osobito sam im zagonetan, kad se sklopljenim rukama vraćam iza svete pričesti. I uopće ih mir i tišina naše crkve očarava. Vi biste samo jednom morali otići u njihove hramove, da vidite kako gluhe bogove treba zazivati.

Jučer je bio ovdje i protestantski biskup iz Kalkute. Na putu u Gosabu svratio se da pregleda novu crkvu, pa je i on ostao zadivljen.

Otac Vizjak ide sutra na odmor! Prvi puta nakon sedam godina. Htio je još jednu godinu odgoditi, no poglavar mu je naložio da mora ići u Kursenog na svećeničko ređenje oca Demšara. Ujedno će obaviti duhovne vježbe i odmoriti se, da se onda opet može svom dušom dati na rad za Bengaliju...

Vaš otac Ante

Bošonti, 1. prosinca 1940.

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora