„Milosrdan je i milostiv Gospodin!“
Gospodine Isuse Kriste, dolazimo k Tebi, želimo u zajedništvu s Tvojom Majkom Marijom osluškivati prebirati u srcu Tvoju Riječ. Neka nas Majka Marija vodi kroz ovo razmatranje kako bismo po Tvojem milosrđu, poput pšeničnog zrna, umirali sebi i donosili plod za život vječni.
„Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.“ (Ps 103, 8-14)
Milosrdan je i milostiv Gospodin! Dok koračamo stazama života koje znaju biti trnovite, pune kamenja, prepreka, dok križ pritišće naša ramena, kad gubimo snagu i koljena klecaju, ruke dršću, znamo naići na neke puteljke koji nam se čine lakši. Kao da ćemo brže i bolje doći do cilja, bez silnog napora, teških uzbrdica, bez križa. Čini nam se da je tamo sve ravno, široko i puno izvora vode. Sve se više počnemo udaljavati od našeg puta, od onoga raskršća gdje smo samo nakratko ostavili križ. Mrak postaje sve jači, a puta natrag više ne vidimo. Odjednom taj „lakši“ put postaje mnogo teži, bez vode, bez svjetla, bez križa… Mrak i tišina, a u srcu strah, nemir, kajanje i žeđ. Žeđ za Ocem, ljubavlju, blizinom…I prije nego smo mi osjetili tu žeđ, on je prvi žeđao za nama, On nas je prvi krenuo tražiti, krenuo nam ususret, pretekao nas u svojoj ljubavi! On, Dobri Pastir nas je tražio, ugledao nas, ganuo se i potrčao nam u zagrljaj. U tom zagrljaju nestaju sav mrak i strah, našu dušu obasjava svjetlo. Sve rane i boli zacjeljuju. U tom zagrljaju čujemo otkucaje Prečistoga Srca koji nam govore koliko smo ljubljeni. On, Dobri Pastir, milosrdan i milostiv, ne osuđuje nas, ne zasipa nas pitanjima zašto smo skrenuli s puta, zašto smo to učinili, On ljubi i obasipa nas svojim milosrđem koje se izljeva na našu dušu, naše rane i boli. On nas stavlja na svoja ramena i svakim otkucajem svoga srca govori nam da smo Njegova ljubljena djeca.
Milosrdan je i milostiv Gospodin! Okupani u moru Njegova milosrđa počinjemo drugačije gledati na naš put, križ i svi oni trnoviti putovi, kamenja, prepreke, uzbrdice, znoj dobivaju smisao, svemu tome Gospodin daje smisao kada je stopljeno s Njegovim trpljenjem. Vjerujemo i znamo da je On, milosrdni Otac s nama. I zajedno s Davidom pjevamo: „Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku i mio mu je put njegov. Ako i posrne, ne pada jer ga Gospodin drži za ruku.“ (Ps 37, 23-24)
Milosrdan je i milostiv Gospodin! Nakon što smo iskusili Božje milosrđe, poziva nas Otac da dijelimo to i s bližnjima, braćom i sestrama, da budemo Njegovi kanali, da otvorimo oči i pomognemo braći i sestrama koji su u potrebi, koji su zalutali i pomognemo im vratiti se na put prema Gospodinu. Poziv je to da bratu ili sestri koji su upali u blato, da se ne bojimo pružiti ruku, zaprljati svoju odjeći i poviti im rane. Ljubav kojom smo ljubljeni treba zasjati, ona ne može ostati skrivena, ona ne može svijetliti samo nama. I taj brat ili sestra ljubljena su Božja djeca! Ne zaustavljamo pogled samo na blatu! Nemojmo produžiti dalje, ubrzati korake i okrenuti lice, dozvolimo blatu da ne pružimo ruku, ispod tog blata je dijete Božje. A koje su to situacije u kojima smo pozvani biti milosrdni, pružiti ruku milosrdnicu bratu ili sestri u nevolji? To su upravo male stvari u našoj ubrzanoj svakodnevici, stalno nam se pružaju prilike da iskažemo milosrđe: pozdraviti osobu koja nam je teška, usporiti korak i uputiti lijepu riječ, oprostiti nanesene uvrede i tražiti oproštenje ako smo mi nanijeli drugome uvredu, pomoliti se za one koji psuju u našoj blizini, a ne im uzvraćati istom mjerom i ružno govoriti o njima, ne dizati ruku na vlastito dijete ako je nešto pogrješno učinilo ili reklo, ono ne razumije zašto je nešto krivo, jedinog krivca će vidjeti u samom sebi, već u strpljenu saslušati dijete i razgovarati s njim, objasniti, posjetiti bolesnike u našem susjedstvu, pomoći, posjetiti starije i nemoćne koji su sami, nakon neke svađe u obitelji, ne otići n spavanje prije pomirenja, zajedničke molitve…iii još toliko toga, toliko prilika svakog dana u obitelji, a poslu, u školi, bolnici, na putu od kuće do posla, trgovine…Svakoga dana pozvani smo na milosrđe, ljubav, na svetost, jednostavno biti djeca Božja, biti milosrdni poput našeg Oca! Sudjelovanjem u Euharistiji, primanjem svetog Tijela Kristova u naša srca, čistimo pogled našeg srca, ulazimo sve više u Njega i postajemo Njegove pokaznice. S dostojanstvom i ljubavlju, u poniznosti primajmo ga u naša srca. Bl. Carlo Acutis je rekao: „Euharistija je autocesta prema nebu!“ Ne bojmo se i druge uputiti na tu autocestu, budimo milosrdni poput našega Oca i ne bojmo se gužve na toj autocesti do naše Domovine, nemojmo doći bez brata ili sestre koje nam je Gospodin poslao na naš put, dopustimo Gospodinu da zasja u našim pokaznicama, da se Njegovo milosrđe izlijeva na ovaj svijet!
— s. Cecilija Bašić, Družba sv. Vinka Paulskog