„Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio!"

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio!
i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,
zahvaljujte svetom imenu njegovu!
Jer samo za tren traje srdžba njegova,
a cio život dobrota njegova.
Večer donese suze,
a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni:
Gospodine, budi mi na pomoć!
Okrenuo si plač moj u igranje,
Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Ovaj psalam je pohvalnica Bogu koji spašava od sigurne pogibelji. Ovi stihovi nade potiču čitatelja da izbaci očaj i beznađe iz svoga života što je moguće ako se osloni na Gospodina. Naš je život isprepleten krajnostima: zdravlje – bolest, trpljenje – užitak, sreća – nesreća, radost – žalost, a glavne suprotnosti koje se u ovom psalmu isprepliću jesu smrt i život. Zato se pridružimo psalmistu u njegovom zahvaljivanju Bogu što se proslavio vrativši u život mnoge ljude koji su zatim svjedočili Krista. Tako je Gospodin odlučio blaženu Mariju Propetog Isusa Petković spasiti od sigurne smrti. To se dogodilo 1918. godine kada je imala 26 godina, prije nego što je osnovala Družbu Kćeri Milosrđa u Blatu na Korčuli i posvetila svoj život Bogu. Njezini liječnici rekli su da je pravo čudo što je ozdravila od španjolske groznice koja je pogađala osobito Dalmaciju krajem Prvog svjetskog rata. Zarazila se njegujući svoju sestru koja je bolovala od iste bolesti. Blažena Marija se toliko razboljela da su već pripremili lijes za nju, a ubrzo je nastupila i njezina smrtna agonija. Nekoliko dana provela je između života i smrti, sna i jave, radosti i poteškoća. Čak joj je jedan od liječnika dao injekciju „da se više ne muči“, da pospješi njezinu smrt. Jedne noći oko 1 sat, Marija je vidjela ružnu sablast koja je htjela doći po nju, ali nije joj ništa mogla učiniti jer je bila pripremljena svetim sakramentima. Gospodin nije dao da se nada njom raduju njezini dušmani. Te iste večeri iznenada je umrla njezina mlada nevjesta od 23 godine koja je bila potpuno zdrava. Neposredno nakon njezine smrti, Marija je počela osjećati olakšanje svoje bolesti. Gospodin je izveo njezinu dušu iz Podzemlja i ona bistro otvori oči i osjeti život. Na rubu groba On ju je oživio – počela se micati i govoriti. Marija je to pripisivala molitvama svojih bližnjih, posebice jedne mještanke koja je postala njezina prva sestra i posebnoj milosti Srca Isusova koji joj je rekao: „Nećeš tu umrijeti već u krugu svojih sestara“. Sada je vidjela da će Gospodin uslišiti njezinu želju za redovničkim životom i da će On sve voditi. Ta večer je njezinoj obitelji donijela suze, a sljedeće jutro klicanje. Ipak, nisu se mogli u potpunosti radovati zbog neočekivane smrti njezine nevjeste koju su pokopali u lijes namijenjen Mariji. Gospodin je okrenuo Marijin plač u igranje te je do kraja svoga života zahvaljivala svetom imenu Njegovu. Blažena Marija Petković doživjela je 73 godine i umrla u krugu svojih sestara u Rimu.

Svaki se čovjek može u nekom trenutku svoga života pronaći u stihovima ovoga psalma. Gospodin čuje naše vapaje, vidi naše suze i osjeti našu bol. Zato daje svoje milosti onima koji ga iskreno svim srcem zazivaju. U njima se zatim budi zahvalnost koja je temelj prisnog odnosa s Bogom stoga se ne treba žalostiti kada Bog pripusti patnju u našem životu jer nas na taj način približava k sebi. Probudimo uspavanu zahvalnost i započnimo dan blagoslivljajući Gospodina.

Gospodaru neba i zemlje, hvalim te i slavim svim srcem svojim. Ti si taj, Gospodine, koji stvara život. Ti si taj koji čini čudesa u svakom ljudskom životu, koji ne dopušta da zlo nadvlada jer si ga već pobijedio.
Veličam te, Gospodine, zbog svega što si stvorio i daj mi milost da te vidim u svemu i svakome.
Veličam te, Gospodine, što si mi dao obitelj, prijatelje, ljude koji me okružuju i one koji me strpljivo podnose. Daj mi milost da ti mogu zahvaliti i na onima koje ja strpljivo podnosim.
Veličam te, Gospodine, zbog darova koje si mi dao. Pomozi mi otkrivati ih i koristiti tebi na hvalu i slavu, a drugima na radost i spasenje.
Veličam te, Gospodine, što si mi dao pamet i srce da te mogu sve više upoznavati i ljubiti.
Veličam te, Gospodine, što si mi dao glas da te mogu svima naviještati i svjedočiti tvoju beskrajnu ljubav.
Veličam te, Gospodine, što si mi dao savjest da mogu razlikovati dobro od zla.
Veličam te, Gospodine, što si mi dao anđela čuvara da me svakodnevno čuva od napasnika.
Veličam te, Gospodine, što si me svaki puta u sakramentu ispovijedi nježno primio za ruku i podignuo me s prašnjavoga tla.
Veličam te, Gospodine, što si mnoge ljude spasio od smrtne pogibli i tako im omogućio priliku da te svojim životom proslave.
Veličam te, Gospodine, što si me iz svake nevolje izbavio. Svaki puta postajala sam ti sve bliža. Svaka poteškoća koja je prošla, brzo je pala u zaborav nakon susreta s tobom. Ne molim te da ukloniš moj križ već da kod svake poteškoće budeš meni bliži. Da se nakon svake prepreke tebi približim i da se na koncu, u svom najvećem križu, jednoga dana potpuno sjedinim s tobom, svojim Stvoriteljem i Otkupiteljem.

  — s. Lucija Juričić, Družba Kćeri Milosrđa TSR sv. Franje