„Ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ — Lk 22,42

Čitanja: Pnz 4, 1. 5-9 ; Ps 147, 12-13. 15-16. 19-20

U prvom čitanju Mojsije poziva narod na poslušnost zapovijedima i uredbama i kaže „to će … biti vaša mudrost i vaša razboritost“. Ako smo poslušni zapovijedima, ako imamo strah Gospodnji onda smo mudri i razboriti. Strah Božji, početak mudrosti čuva naše duše, čuva slobodu i ljubav. Kaže psalam: „On učvrsti zasune vrata tvojih…“. Čvrstoća naših duhovnih vrata i sigurnost kuće od provalnika su zapovijedi. Ali Bog nije samo zakonodavac, on je Otac koji nas neizmjerno ljubi i uvodi nas u otajstva svoje biti, svog Božanskog, nadnaravnog zakona.
Mojsije ističe divljenje ostalih naroda zbog mudrosti koja dolazi po vršenju zapovijedi. „Koji je to narod tako velik…“ U čemu je prava veličina i što je vrijedno divljenja? Koja je naša prava stvarnost? Što je prolazno, a što vječno? Mojsije poziva da poslušaju zakone i uredbe. Zastanimo i poslušajmo Zakon koji je upisan u našim srcima. Poslušajmo u sebi Ljubav koja se objavljuje, Riječ koja se utjelovljuje i stvara. Kaže Isus: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“ (Iv 14, 23) Bog se nastanjuje u onima koji čuvaju njegovu riječ, njegovu zapovijed.
Vršiti zapovijedi Božje znači poštivati naš iskonski naravni i duhovni zakon, biti ono što uistinu jesmo, živjeti sklad svoje prirode, sazdani od Njegove biti, od milosrđa i ljubavi. I to je punina života. Biti milosrđe i ljubav, ono što je i naš Otac.
Čitanje nas poziva na vršenje zapovijedi da bi „ poživjeli… i zaposjeli zemlju…“. Ta zemlja je Božje kraljevstvo koje je u nama. Mi smo „baštinici … subaštinici Kristovi“ (Rim 8, 17), „sugrađani svetih“ (Ef 2, 19). To je naša sadašnjost ako vršimo zapovijedi dobroga Oca, a to je i naša budućnost.

EVANĐELJE: Mt 5, 17-19

Isus je došao upotpuniti starozavjetni Zakon, bez izmjene ijedne riječi, bez uklanjanja i jedne zapovijedi. Ne mijenja bit, ne dokida. On ga usavršava i pojašnjava. Za spasenje je dovoljno prihvatiti zakon kakav je dan. Ali da bi se zadobilo jedinstvo s Bogom, treba ga proživljavati, produbljivati, suobličiti se s njim. Tko odbija vršiti zakon, tko sebi dopušta kršiti i najmanje zapovijedi i tako nauči druge, gubi na svojoj veličini, zbog sebe i zbog onoga kojega je naveo na kršenje. A onaj koji svojim životom i djelima navede druge na poslušnost zapovijedima taj će biti velik i njegova će se veličina povećati zbog svih koji su poslušali i posvetili se.

Poslušnost zapovijedima je mudrost Božjih slugu. To je mudrost malenih. To je mudrost krotkih i poniznih. To je prava veličina, ona koja ne prolazi. Dobra djela zauvijek ostaju. Poslušnost zapovijedima je vrhunaravna mudrost. Ona otvara vrata za ulazak u Božji svijet. Izmolimo tu mudrost i prihvatimo je. „Ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22,42)

— s. Marija Klara Pleša, klarisa