Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti
Dok se raspeta Ljubav za nas daje na križu, raskajana Magdalena stoji podno križa, kao svjedok svake kapljice Predragocjene Krvi koja je za nas prolivena….i dok nevino Janje, udarcima i čavlima iznakaženo, vapi za ljubavlju, mač boli probada sveto Srce ponizne službenice Gospodnje- Blažene Djevice Marije.
Dva srca podno križa koja žele utažiti Isusovu žeđ za ljubavlju.. Raskajano srce ono svete Magdalene i ponizno srce ono Blažene Djevice Marije, imaju svoj pogled uprt u ljubav, u bol i u vječnost….
Blažena Djevica Marija, Majka Kristova koju nam je -viseći na Križu- ostavio za Majku, savršen je uzor poniznosti i poslušnosti. Njezino srce se odazvalo svakom Gospodinovom pozivu, svakoj Njegovoj Riječi. Njezina savršena poniznost očitovala se u poslušnosti Očevoj volji, od Navještenja, Isusovog rođenja pa sve do Golgote boli.. i na koncu radosti Uskrsnuća. Njezino ,,neka mi bude po tvojoj Riječi“ značilo je odreći se svega..svoga doma, svojih prijatelja, svoje svakodnevice, i na koncu odreći se i sebe same kako bi u svemu bila podložna onome, što On od nje traži. Sveta Terezija Avilska kaže kako ,,nije važno nosimo li redovnički habit ili ne, nego prakticiramo li kreposti, podlažemo li u svemu našu volju volji Božjoj, tako da naš život prolazi u suobličenju s Njegovim odredbama, i da ne želimo da se vrši naša nego Njegova volja.“
Mogu li i ja svojim životom svjedočiti da nastojim u svemu vršiti volju Očevu? Mogu li se i ja odreći svoga ega i ne biti uporna u onome što ja želim nego osluškivati što On od mene traži?Mogu li se odreći svojih udobnosti u vršenju Njegovih Zapovijedi? Mogu li u konačnici čak i u patnjama i bolima imati uprt pogled u Krista i bez osjećaja sreće i entuzijazma reći : ne moja nego tvoja volja Gospodine?“
Mnogi sveci su svjedoci nutarnjeg mira i radosti u odricanju samih sebe, iako je to bilo često protivno njihovoj naravi. Sveta Margareta Marija Alacoque govori:,, samo u savršenu ogoljenju od sebe same i svega što nije Bog pronaći ćeš istinski mir i savršenu sreću jer ne imajući ništa, sve ćeš zadobiti u Presvetom Srcu Isusovu“. Nadalje svetica poručuje:,, Budi ponizna i imat ćeš srce koje je u stanju prodrijeti do Srca Isusova, s njim ćeš komunicirati, ljubit ćeš ga i biti ljubljena. Božansko Srce Isusovo naš je Gospodar, neiscrpan izvor ljubavi koja se samo želi izliti u srca ponizna, prazna, nenavezana i slobodna od svega, srca spremna da se za njega žrtvuju kako bi mu ugodila, ma koliko to bilo teško za našu ljudsku narav.“
Srce Koje je u jednom trenu bilo slobodno od svega, bilo je i srce svete Marije Magdalene. Njezino raskajano srce nije riječima nego suzama oplakivalo svoje grijehe…i dok su drugi govorili, ona je u šutljivoj ljubavi pomazala Kristove noge…Nije govorila..promatrala je Isusa…slušala Ga.. Isusove Riječi i pogled su ju dovele da uđe u svoju nutrinu…da uđe u svoje ništavilo i svoju bijedu…a Njegov pogled pun ljubavi joj je rekao da ju ne prezire…da joj oprašta i da ju ne osuđuje…
U samospoznaju u duhovnom životu ne možemo ući bez motrenja Krista, bez toga da sebe ne gledamo u odnosu na Njega, jer sveta Terezija Avilska govori:,, motreći Njegovu veličinu, prepoznat ćemo vlastitu bijedu; promatrajući Njegovu čistoću, uvidjet ćemo svoju prljavštinu; pored njegove poniznosti uvidjet ćemo kako smo daleko od nje.“ Ovaj ulazak u nutrinu svoga srca, stvorio je u Mariji Magdaleni prostor za Krista, jer je njezin pogled bio neprestano uprt u Njega.
Kada je u jednom ukazanju sveta Margareta Alacoque razgovarala s Isusom, rekao joj je: ,,koliko se ti više budeš povukla u svoje ništavilo, toliko ću se ja iz svoga veličanstva više sniziti i tebi približiti da te pronađem. „ Nije li se upravo ovo dogodilo kada se Magdalena susrela sa svojim ja i uvidjela svoje ništavilo? Kada je uvidjela da se Kristovo veličanstvo spustilo k njoj -jadnoj grešnici- shvatila je da je njezin život Krist. Upoznala je ljubav i povjerovala joj. Pratila ga je sve do Kalvarije, i ostala podno Križa dok su mnogi pobjegli..ni raspeće ni smrt nisu ju odvojili od Isusa…kada su Ga položili u grob, ona je bila ta koja Ga je potražila…i upravo se njoj ukazao Uskrsli Gospodin…raskajanom srcu koje je htjela ljubavlju uzvratiti Ljubav.
Imam li i ja hrabrosti zastati na trenutak i motriti Isusa poput Magdalene? Mogu li vidjeti svoje grijehe, onaj svoj čavao koji mu je zadao bol? Mogu li vidjeti svoje ništavilo i svoju bijedu i unatoč tome poput Magdalene povjerovati u ljubav? Koliko sam spremna odreći se sebe kako bi On bio sve u mom životu pa da sa svetim Pavlom kažem: ne živim više ja nego Krist živi u meni“? Mogu li u trpljenju i boli vjerovati da Uskrsnuće dolazi unatoč svemu?...
Kada me Isusov pogled dotakne, shvaćam li da svrha moje vjere nije samo u duhovnim slastima i užitcima duhovnih naslada nego da je svrha moje vjere spasenje duša? Ne samo moje duše nego imam odgovornost prema svim udovima Kristova tijela. Dok i danas Isusa razapinju, mogu li mu biti oslonac i utjeha za sve što Mu se nanosi?
Završavam ovu meditaciju riječima svete Terezije Avilske koja je u 16. stoljeću govorila ono što je aktualno i u našem vremenu: Svetica kaže:
,,Svijet gori: ponovno hoće suditi Kristu, kako kažu, pa navode protiv Njega na tisuće lažnih optužbi; hoće sravniti sa zemljom Njegovu Crkvu. Je li moguće da svaki put kad se vraćamo da vas uvrijedimo, o Oče, treba uvijek platiti ovaj nevini Jaganjac? Ne dopuštajte više toga, Gospodine! Molim vas zbog onoga što jeste, da se smilujete dušama koje se gube i da štitite vašu Crkvu.“ Amen.
— s. Katarina Terezija Marčinković, karmelićanka Božanskog Srca Isusova
