Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina!
Dragi vjernici i svi koji slušate radio Mariju, sve vas od srca pozdravljam u želji da zajedno nastavimo korizmeni hod kroz pustinju našeg svakodnevlja kako bismo pročišćenog srca, zagledani u Gospodina, uzmogli slaviti otajstvenost Isusovog i našeg uskrsnuća. Sami svojim silama ne možemo ništa učiniti. Sv. Pavao napominje: “ I nitko ne može reći“ „Gospodin Isus“, osim u Duhu Svetom. (1. Kor.12. 3.b) i stoga zagledani u Učitelja pođimo za njim spremnim i odlučnim srcem s povjerenjem u njegovo vodstvo. On od nas traži potpuno pouzdanje i predanje.
Kako doći do iskustva potpune pripadnosti Gospodinu i kako sa sv. Pavlom reći: „ Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist ?“ (Gal 2,16.) Odgovor potražimo do nogu Gospodinovih u molitvi, šutnji, samoći, povučenosti i meditaciji nad Božjom Riječi koja nam svakodnevno otkriva što nam je činiti.
Puno puta osjećamo da nas Bog ne razumije. Molimo ga za jedno a on dopušta da nam se dogodi nešto drugo vrlo nepovoljno za nas. Kako i u tim trenutcima spoznati da je upravo to što nam se događa dobro za naš rast na putu prema Gospodinu. Patnja nam može biti blagoslov ili prokletstvo ovisi o tome kako ju prihvaćamo.
U sjećanju mi je događaj s vjeronaučnih susreta. Jednoj djevojčici koja se spremala za prvu pričest neposredno prije pričesti je umrla majka od multiple skleroze. Sa strahom smo očekivali dan Prve svete Pričesti. Tog su dana djeca bila okružena ljubavlju obaju roditelja a ona je zajedno s tatom i sestrom polako ulazila u crkvu. Bila je svjesna trenutka milosti. Ozarena nebeskom radošću duboko se poklonila a iz očiju joj je izbijala neka neobjašnjiva radost. Nakon sv. mise ona izjavljuje: ovo je najsretniji dan u mome životu. Tako sam se lijepo i sretno osjećala kada sam primila samog Isusa u svoje srce. Osjetila sam kako me gleda s ljubavlju. Godinu dana kasnije i na njoj su se počeli očitovati znakovi iste bolesti. Bližila se korizma. Na satu vjeronauka djeca su pisala sastavak na temu: „Ove korizme Isus mi govori…“ U svome uratku ona Piše: „Pitala sam Isusa zašto moram ovoliko trpjeti? Zašto mi je poslao ovako težak križ? Zašto su liječnici propisali ove injekcije koje često moram dobivati a toliko jako bole. Došla sam pred Isusov križ. Klečala sam i šutjela; šutjela i gledala u Isusa raspetog na križu. Osjetila sam i njegov pogled u svome pogledu. Dugo smo se gledali. Iz njegovih očiju je izbijala neopisiva mirnoća i neka čudesna ljubav. Shvatila sam iz ljubavi prema meni on se daje raspeti na križ da mene spasi. A ja se tužim za jedan ubod igle. Od tog trenutka nastojala sam uvijek učiniti neku žrtvu da bi Isusu posvjedočila svoju ljubav.“
Matija je shvatila uzvišenost i ljepotu suobličenja s Kristovom patnjom na putu prema Uskrsnuću .I mi, ako sve što imamo i jesmo predamo u Božje ruke, očekujući da će nas on voditi onako kako je za nas najbolje, osjećat ćemo se ispunjeno i sretno jer ćemo i kroz žrtve i trpljenja osjećati milosrđe i dobrotu nebeskog Oca koji zna što je za naše spasenje najbolje.
— s. Anita Maleš, karmelićanka Božanskog Srca Isusova
