AUTOR: s. M. Jasmina Kokotić
Blaženi Alojzije Stepinac često je na optužbe odgovarao da će mu povijest dati pravo i da će povijest iznijeti čistoću njegova obraza i pokazati njegovu nevinost. Prepoznaje se po svom pouzdanju da će doći dan kada će Bog, pravedan sudac ispuniti svoje obećanje i suditi tako da sve dođe na vidjelo i da se sve klevete i laži raskrinkavaju.
„Mons. Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup od 1937. godine, bio je uhićen 18. rujna 1946. Bio je optužen za suradnju s nacizmom, no stvaran okidač bilo je pastoralno pismo od 23. rujna 1945. u kojem je episkopat zahtijevao vjersku slobodu u Jugoslaviji. Podvrgnut je sudskom procesu te je 11. listopada sljedeće godine osuđen na šesnaest godina prisilna rada, a 19. listopada je prebačen u zatvor u Lepoglavi. (…) U prosincu 1951. godine mons. Stepinac prebačen je u kućni pritvor u župni dvor u njegovu rodnomu selu Krašiću, gdje ga je strogo nadzirala policija.“ (Roberto de Mattei, 2008.)
Naglašavao je našim sestrama Služavkama Malog Isusa, kako svjedoči s. M. Akvilina Paviša, da se mole za one koji su njega progonili, jer ga nisu proganjali kao osobu, nego kao crkvenog poglavara. Ona navodi kako krašićki vjernici nisu znali koliko je trpio za sv. vjeru, jer o njegovu procesu, koji su vodili komunisti, oni nisu dostatno znali. „ A upravo na procesu i kasnije u zatvoru i zatočenju se izrazila njegova čelična svetost.“, zaključuje s. M. Akvilina
Kardinal Kuharić svjedoči u svom pismu časnoj majci, s. M. Akvilini Paviša povodom smrti s. M. Honorate Matica: „Župni stan ispunjala je radost zbog jednodušnosti njegovih stanovnika koji su okruživali Kardinala. Nezaboravne uspomene župnik Josip Vraneković i s. Honorata zajedno sa sestrama uložili su u tu jednodušnost sve svoje poštovanje i svu svoju ljubav prema Božjem čovjeku. Ta radost mogla je izvirati samo iz velike vjere i velike nade. Takva radost neprestano je odbijala strah koji se uvijek šuljao oko kuće kao prijetnja i progonstvo. Ali svi su izdržali i sve su izdržale jer je sve povezivala jedinstvenost vjere, predanja i pripravnosti da se križ ponese, ali da se ne klone.
Ivan Pavao II. rekao je na svečanosti beatifikacije: „U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom.“ Blaženi Alojzije Stepinac ostao je u svemu tom zlu stamen, odan katoličkoj Crkvi i hrvatskome narodu, ali uvijek na strani čovjeka. Zbog toga je njegova savjest bila čista. Samo čovjek čiste savjesti mogao je tako mirno podnositi optužbe kojima su ga potvarali, jer se ugledao na Gospodina našega Isusa Krista koji „na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom“ (1 Pt 2, 23). U svojoj duhovnoj oporuci 1957. piše: „Dragi moji vjernici! Pod svaku cijenu, pa i uz cijenu života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika. Vi znate da su naši oci i pređi kroz tolika stoljeća prolili potoke i rijeke krvi, da očuvaju blago katoličke vjere… Vi nećete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili, da vas tko otrgne od pećine, na kojoj je Krist sazidao Crkvu svoju… Budite, dakle, vazda vjerni katoličkoj Crkvi, vjerni do groba!“
Primjer blaženog Alojzija Stepinca neka nas sve nadahne da pred silama zla ne posustanemo u svjedočenju istine i odanosti katoličkoj Crkvi te iskazivanju ljubavi prema svakom čovjeku za kojega je Isus Krist položio svoj život.