Post 7-9

7

1 Onda Jahve reče Noi: »Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu. 2 Uzmi sa sobom od svih čistih životinja po sedam parova: mužjaka i njegovu ženku. 3 Isto tako od ptica nebeskih po sedam parova – mužjaka i ženku – da im se sjeme sačuva na zemlji. 4 Jer ću do sedam dana pustiti dažd po zemlji četrdeset dana i četrdeset noći te ću istrijebiti s lica zemlje svako živo biće što sam ga načinio.«
5 Noa učini sve kako mu je Jahve naredio.
6 Noi bijaše šest stotina godina kad je potop došao na zemlju. 7 I pred vodama potopnim uđu s Noom u korablju njegovi sinovi, njegova žena i žene sinova njegovih. 8 Od čistih životinja i od životinja koje nisu čiste, od ptica, od svega što zemljom puzi, 9 uđe po dvoje – mužjak i ženka – u korablju s Noom, kako je Bog naredio Noi. 10 A sedmoga dana zapljušte potopne vode po zemlji.

¹¹ Potop

U dan onaj – šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog – navale svi izvori bezdana,
rastvore se ustave nebeske.
12 I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći. 13 Onog dana uđe u korablju Noa i njegovi sinovi: Šem, Ham i Jafet, Noina žena i tri žene Noinih sinova s njima; 14 oni, pa sve vrste životinja: stoka, gmizavci što po tlu gmižu, ptice i svakovrsna krilata stvorenja, 15 uđu u korablju s Noom, po dvoje od svih bića što u sebi imaju dah života. 16 Što uđe, sve bijaše par, mužjak i ženka od svih bića, kako je Bog naredio Noi.
Onda Jahve zatvori za njim vrata.
17 Pljusak je na zemlju padao četrdeset dana; vode sveudilj rasle i korablju nosile: digla se visoko iznad zemlje. 18 Vode su nad zemljom bujale i visoko rasle, a korablja plovila površinom. 19 Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. 20 Petnaest lakata dizale se vode povrh potonulih brda. 21 Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. 22 Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na kopnu – izgibe. 23 Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji. 24 Stotinu pedeset dana vladahu vode zemljom.


8

¹ Prestanak potopa

Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu. 2 Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. 3 Polako se povlačile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale, 4 a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata. 5 Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci.
6 Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji; 7 ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile. 8 Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje. 9 Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju. 10 Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje. 11 Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje. 12 Još počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se nije vratila.
13 Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje.
Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela.
14 A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha.

¹⁵ Noa izlazi iz lađe

Tada Bog reče Noi: 16 »Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom. 17 Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!« 18 I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih. 19 Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice – svi stvorovi što se zemljom miču – iziđu iz korablje, vrsta za vrstom.
20 I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. 21 Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: »Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
22 Sve dok zemlje bude,
sjetve, žetve,
studeni, vrućine,
ljeta, zime,
dani, noći
nikada prestati neće.«


9

¹ Blagoslov i savez

Tada Bog blagoslovi Nou i njegove sinove i reče im: »Plodite se i množite i zemlju napunite. 2 Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće i sve ribe u moru: u vaše su ruke predane. 3 Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje. 4 Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv. 5 A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život.
6 Tko prolije krv čovjekovu,
njegovu će krv čovjek proliti!
Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!
7 A vi, plodite se, i množite i zemlju napunite, i podložite je sebi!«
8 Još reče Bog Noi i njegovim sinovima s njim: 9 »A ja, evo, sklapam svoj savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas 10 i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa zvijerima – sa svime što je s vama izišlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji. 11 Držat ću se ja svog saveza s vama te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti.«
12 I reče Bog:
»A ovo znamen je saveza
koji stavljam između sebe i vas
i svih živih bića što su s vama,
za naraštaje buduće:
13 Dugu svoju u oblak stavljam,
da zalogom bude savezu
između mene i zemlje.
14 Kad oblake nad zemlju navučem
i duga se u oblaku pokaže,
15 spomenut ću se saveza svoga,
saveza između mene i vas
i stvorenja svakoga živog:
potopa više neće biti
da uništi svako biće.
16 U oblaku kad se pojavi duga,
ja ću je vidjeti
i vjekovnog ću se sjećati saveza
između Boga i svake žive duše,
svakog tijela na zemlji.«
17 I reče Bog Noi: »To neka je znak saveza koji sam postavio između sebe i svih živih bića što su na zemlji.«

¹⁸ 3. OD POTOPA DO ABRAHAMA

Noa i njegovi sinovi

Sinovi Noini, koji su iz korablje izišli, bijahu: Šem, Ham i Jafet. Ham je praotac Kanaanaca. 19 To su trojica Noinih sinova i od njih se sav svijet razgranao.
20 Noa, zemljoradnik, zasadio vinograd. 21 Napio se vina i opio, pa se otkrio nasred šatora. 22 Ham, praotac Kanaanaca, opazi oca gola pa to kaza dvojici svoje braće vani. 23 Šem i Jafet uzmu ogrtač, obojica ga prebace sebi preko ramena pa njime, idući natraške, pokriju očevu golotinju. Lica im bijahu okrenuta na drugu stranu te tako ne vidješe oca gola.
24 Kad se Noa otrijeznio od vina i saznao što mu je učinio najmlađi sin, reče:
25 »Neka je proklet Kanaanac,
braći svojoj najniži sluga nek’ bude!«
26 Onda nastavi:
»Blagoslovljen Jahve, Šemov Bog,
Kanaanac nek’ mu je sluga!
27 Nek Bog raširi Jafeta
da prebiva pod šatorima Šemovim,
Kanaanac nek’ mu je sluga!«
28 Poslije potopa Noa poživje trista pedeset godina. 29 U svemu poživje Noa devet stotina pedeset godina; potom umrije.

Tekst Biblije preuzeti iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti; izvor: online Biblija, Kršćanska sadašnjost

Audio: Zaklada "Čujem, Vjerujem, Vidim"

Svakog dana u našem programu možete poslušati Biblijsko čitanje u 5:30 i 22:30 sati. Za raspored čitanja koristi se linearni način čitanja kako bismo kroz čitavu godinu pročitali Bibliju od Korica do korica.