Job 10-12
10
1 Kad mi je duši život omrznuo, nek’ mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.
2 Reći ću Bogu: Nemoj me osudit’!
Kaži mi zašto se na me obaraš.
3 Ta što od toga imaš da me tlačiš,
da djelo ruku svojih zabacuješ,
da pomažeš namjerama opakih?
4 Jesu li u tebe oči tjelesne?
Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?
5 Zar su ti dani k’o dani smrtnika
a kao ljudski vijek tvoje godine?
6 Zbog čega krivnju moju istražuješ
i grijehe moje hoćeš razotkriti,
7 kad znadeš dobro da sam nedužan,
da ruci tvojoj izmaknut’ ne mogu?
8 Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše,
zašto da me sada opet raščiniš!
9 Sjeti se, k’o glinu si me sazdao
i u prah ćeš me ponovno vratiti.
10 Nisi li mene k’o mlijeko ulio
i učinio da se k’o sir zgrušam?
11 Kožom si me i mesom odjenuo,
kostima si me spleo i žilama.
12 S milošću si mi život darovao,
brižljivo si nad mojim bdio dahom.
13 Al’ u svom srcu ovo si sakrio,
znam da je tvoja to bila namjera:
14 da paziš budno hoću li zgriješiti
i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.
15 Ako sam grešan, onda teško meni,
ako li sam prav, glavu ne smijem dići –
shrvan sramotom, nesrećom napojen!
16 Ispravim li se, k’o lav me nagoniš,
snagu svoju okušavaš na meni,
17 optužbe nove na mene podižeš,
jarošću većom na mene usplamtiš
i sa svježim se četama obaraš.
18 Iz utrobe što si me izvukao?
O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,
19 bio bih k’o da me ni bilo nije,
iz utrobe u grob bi me stavili.
20 Mog su života dani tako kratki!
Pusti me da se još malo veselim
21 prije nego ću na put bez povratka,
u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,
22 u zemlju tmine guste i meteža,
gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.«
11
1 Job treba da prizna mudrost Božju
Sofar iz Naama progovori tad i reče:
2 »Zar na riječi mnoge da se ne odvrati?
Zar će se brbljavac još i opravdati?
3 Zar će tvoje trice ušutkati ljude,
zar će ruganje ostat’ neizrugano?
4 Rekao si: ‘Nauk moj je neporočan,
u očima tvojim čist sam i bez ljage.’
5 Ali kada bi Bog htio progovorit’
i otvorit’ usta da ti odgovori,
6 kada bi ti tajne mudrosti otkrio
koje um nijedan ne može doumit’,
znao bi da ti za grijehe račun ište.
7 Možeš li dubine Božje proniknuti,
dokučiti savršenstvo Svesilnoga?
8 Od neba je više: što još da učiniš?
Od šeola dublje: što još da mudruješ?
9 Duže je od zemlje –
šire je od mora!
10 Ako se povuče, ako te pograbi,
ako na sud preda, tko će mu braniti?
11 Jer on u čovjeku prozire prijevaru,
vidi opačinu ako i ne gleda.
12 Čovjek se bezuman obraća k pameti
i divlji magarac uzdi se pokori.
13 Ako li srce svoje ti uspraviš
i ruke svoje pružiš prema njemu,
14 ako li zloću iz ruku odbaciš
i u šatoru svom ne daš zlu stana,
15 čisto ćeš čelo moći tad podići,
čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.
16 Svojih se kušnja nećeš sjećat’ više
kao ni vode koja je protekla.
17 Jasnije će tvoj život sjat’ no podne,
tmina će se obratit’ u svanuće.
18 U uzdanju svom živjet ćeš sigurno
i zaštićen počivat ćeš u miru.
19 Kad legneš, nitko te buniti neće;
mnogi će tvoju tražiti naklonost.
20 A zlikovcima ugasnut će oči,
neće im više biti utočišta:
izdahnut’, bit će jedina im nada.«
12
1 Mudrost se Božja očituje u djelima njegove moći
Job progovori i reče:
2 »Uistinu, vi ste cvijet naroda,
sa vama će izumrijeti mudrost.
3 Al’ i ja znam k’o i vi misliti,
ni u čemu od vas gori nisam:
tko za stvari takve ne bi znao?
4 Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh
što zazivam Boga da mi odgovori!
Na podsmijeh ja sam – pravednik neporočan!
5 Prezirat’ je nesretnika – sretni misle,
udariti treba onog što posrće!
6 Dotle su na miru šatori pljačkaša,
izazivači Boga žive bezbrižno
kao da Boga u šaci svojoj drže!
7 Ali pitaj zvijeri, i poučit će te;
ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti.
8 Gušteri zemlje to će ti protumačit’,
ribe u moru ispripovjedit će ti.
9 Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo
da je sve to Božja ruka učinila?!
10 U ruci mu leži život svakog bića
i dah životvorni svakog ljudskog tijela.
11 Zar uhom mi ne sudimo besjedu
k’o što kušamo nepcem okus jela?
12 Sjedine mudrost donose čovjeku,
a s vijekom dugim umnost mu dolazi.
13 Ali u Njemu mudrost je i snaga,
u Njemu savjet je i sva razumnost.
14 Što razgradi, sagradit neće nitko,
kog zatvori, nitko ne oslobađa.
15 Ustavi li vodu, suša nastaje;
pusti li je, svu zemlju ispremetne.
16 Jer u njemu je snaga i sva mudrost,
njegov je prevareni i varalica.
17 On savjetnike lišava razbora,
suce pametne udara bezumljem.
18 On otpasuje pojas kraljevima
i užetom im vezuje bokove.
19 On bosonoge tjera svećenike
i mogućnike sa vlasti obara.
20 On diže riječ iz usta rječitima
i starcima pravo rasuđivanje.
21 On sasiplje prezir po plemićima
i junacima bedra raspasuje.
22 On dubinama razotkriva tmine
i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi.
23 On diže narod pa ga uništava,
umnoži ga a potom iskorijeni.
24 On zaluđuje vladare narodâ
te po bespuću lutaju pustinjskom
25 i pipaju u tmini bez svjetlosti
glavinjajući poput pijanaca.
Tekst Biblije preuzeti iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti; izvor: online Biblija, Kršćanska sadašnjost
Audio: Zaklada "Čujem, Vjerujem, Vidim"
Svakog dana u našem programu možete poslušati Biblijsko čitanje u 5:30 i 22:30 sati. Za raspored čitanja koristi se linearni način čitanja kako bismo kroz čitavu godinu pročitali Bibliju od Korica do korica.
