ante_gabrić.jpg

 

Monografija o velikom hrvatskom isusovačkom misionaru, sluzi Božjemu, ocu Anti Gabriću (28. veljače 1915. – 20. listopada 1988.), autora zagrebačkog fotografa Zvonimira Atletića, pod naslovom Otac Ante Gabrić, objavljena je prigodom 35. obljetnice njegove smrti, u izdanju Zaklade otac Ante Gabrić iz Metkovića i Hrvatskog fotografskog centra iz Zagreba.

Na 256 stranica velikog monografijskog formata objavljene su brojne Atletićeve crnobijele fotografije koje je snimao od 1977. godine, kada je s urednicima Glasa Koncila prvi put boravio u pohodu ocu Gabriću u Bengaliji i Calcutti. Monografiju je Atletić pripremio iščitavši dostupnu literaturu i izvore o ocu Gabriću (1915.-1988.), te posložio tekstove na način da se sada čita poput autobiografije, popraćene, dijelom arhivskim fotografijama predmisijskog Gabrićeva djelovanja, s onima nakon 1977. godine, koje snažno dokumentiraju ljude, njihovo bogatstvo ljudskosti u siromaštvu, ali i Gabrićevo misijsko djelovanje u blatu i šumama Bengalije.

Kardinal Puljić: Na divan način uprisutnjen svijetli lik misionara

Predgovor monografiji napisao je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski u miru, unijevši u tekst i osobne osjećaje „o tako dragoj i svetoj osobi za koju ga vežu brojne i drage uspomene, i koji mu je bio nadahnuće u hodu ostvarenja duhovnog zvanja“. Pregledavajući još prvi prijelom monografije u digitalnom obliku, kardinal Puljić je primijetio da je „urednik monografije znalački posložio sve riječi koje su u njoj napisane i u njih vješto ugradio fotografije, a svaka od njih je priča sama za sebe. U sve to su se lijepo utkale i moje uspomene na njega i njegovo djelovanje.“ U tom je duhu i zahvalio Atletiću „koji je uspio vrlo lijepo posložiti riječi i fotografije i tako na divan način uprisutniti svijetli lik misionara, sluge Božjega oca Ante Gabrića“.

Kardinal Puljić tumači i zašto je svoje uvodne riječi naslovio sa rečenicom velikog apostola naroda Pavla - „Bog ljubi vesela darivatelja“ (2 Kor 9,7) - jer tako divno pristaje sluzi Božjemu o. Anti Gabriću, budući je sve što je govorio i činio „zračilo oduševljenjem za Krista i odisalo tihom neumornom radošću unatoč velikom siromaštvu i brojnim poteškoćama“. Osvrćući se na pojedine fotografije i pisama oca Gabrića, kardinal Puljić primjećuje kako je o. Gabrić sve svoje životne nedaće i neprilike pretvarao u radosno služenje Gospodinu za duše. „Uvijek sam bio zadivljen raspoloživošću oca Ante da odgovori na svako pismo koje je primio. Dovoljno je iz fotografija vidjeti u kakvim je uvjetima živio i djelovao pa se lako može zaključiti da je odgovaranje i slanje pisama zahtijevalo puno truda i strpljivosti“, piše kardinal Puljić, podsjećajući da je otac Ante ne samo osobno neumorno radio za Isusa, nego je i u molitvi sa svojim vjernicima crpio potrebnu snagu: „Njegov govor o molitvi je bio toliko svjedočki i uvjerljiv da su ljudi, nakon što bi čuli njegove riječi, dolazili pred Isusa s jednom čvršćom vjerom. Jako je štovao Blaženu Djevicu Mariju te poticao svoje vjernike da posebno mole zagovor Majke Isusove i da, po njezinu uzoru i zagovoru, hrabro slijede Isusa“.

Prisjećajući se svog osobnog susreta s ocem Gabrićem koji je toliko toga ostvario, a još više vjere zasijao u ljudskim srcima svojim neumornim i radosnim naviještanjem, kardinal Puljić piše: „Kada ga čovjek susretne, u njegovu krhkom tijelu doživi snagu duha koja zrači stavom i riječju. Dok čovjek čita njegova pisma i gleda fotografije te se duhom vraća u to vrijeme, počne se buditi snaga i povjerenje da Bog računa s našom slabošću i da izvodi svoja evanđeoska djela“.

Pišući na kraju i o Gabrićevu domoljublju, izraženom u gesti koju je ostavio kao želju da se uz njegov lijes stavi gruda zemlje i kaplje mora iz njemu drage Domovine, rodnog kraja Metkovića, kardinal Puljić zaključuje: „Ostao je tijelom s narodom za koga je izgarao i koga je evangelizirao. Iako su se oprostili od njega, njegov duh živi ne samo među njegovim vjernicima u misijama, nego živi u našem narodu. Živo se nadam da će se proces na putu proglašenja blaženim uspješno privesti kraju te da ćemo ga i službeno dobiti kao zagovornika na nebu, a ne samo imati kao divan svijetli lik rada za misije.

Vicepostulator Nikolić: Monografija nas ne ostavlja ravnodušnima

Vicepostulator kauze o. Mirko Nikolić, DI, u pogovoru pohvaljuje način izbora priređivanja knjige: „Autor ove monografije fotograf, gosp. Zvonimir Atletić odlučio je da ne piše o ocu Anti, nego je prepustio riječ njemu samome, a on je to popratio svojim doista izvrsnim fotografijama koje na poseban način govore. Ovdje svaka fotografija govori ne samo s tisuću riječi nego s daleko više, jer iz svake proviruje prava bujica riječi i odnosi nas u jedan svijet u kojemu je živio i djelovalo sluga Božji otac Gabrić. A to i jest bio cilj ove monografije.“

Tumačeći važnost fotografije kao prepoznate grane suvremene umjetnosti, vicepostulator Nikolić primjećuje da se autor monografije potrudio da uz fotografije pronađe i ponajbolje tekstove koji na svoj način govore što je sve otac Gabrić radio i kuda je sve prolazio. „Tekst uz fotografiju ili fotografija uz tekst, kako god rekli, jako se dobro dopunjavaju i čine doista izvanrednu cjelinu. Gabrićevi tekstovi su posebni a stil mu je takav da čitatelja nasmije i uozbilji, da ga potakne na razmišljanje i molitvu, da ga zaprepasti i izmami mu suzu u oku. Svakako, ne ostavlja ga ravnodušnim“, piše vicepostulator Nikolić.

Navodeći da se monografija može čitati od početka, stranicu po stranicu, pa do kraja, ili da čitatelj može otvoriti knjigu bilo gdje i čitati, o. Nikolić navodi da se knjiga može čitati kao duhovno štivo i da može biti u rukama djece i mladih, odraslih, starijih, bolesnih, patnika, sjemeništaraca i bogoslova, svećenika i redovnika, jer se sa svim tim skupinama sluga Božji Gabrić poistovjećivao i za njih djelovao. „Svakako, ova nam monografija stavlja pred oči jednog izvanrednog čovjeka i misionara koji nas ne ostavlja ravnodušnima. Njegovo životno geslo 'gorjeti i izgorjeti za Boga i za duše' ukazuje na čovjeka koji je bio sretan što je mogao sve dati Bogu i bližnjemu kojemu je služio“, zaključuje vicepostulator Nikolić.

Mons. Pintarić: Jedinstveni korpus u hrvatskoj fotografiji

O životnom hodu i stvaralačkom djelovanju profesionalnog fotografa Zvonimira Atletića piše na završetku knjige mons. Nedjeljko Pintarić, s kojim ga vežu zajednički izdavački projekti i fotografiranja sakralnih objekata Zagrebačke nadbiskupije sa zemlje i iz zraka (2001. - 2007.) u Glasu Koncila, te snimanje za potrebe katalogizacije i inventarizacije Riznice zagrebačke katedrale (2014. - 2017.).

Tijekom njegove profesionalne karijere, Atletića su zaokupljale mnoge teme: od life-fotografije, portreta, mode, raznih intervencija u prostoru, igre solarizacije, eksperimentiranja na području iskrivljavanja realnog, sve do zaokruženih i tematski određenih cjelina pretočenih u zanimljive narative određenih pojedinaca, prostora ili naglasaka u arhitektonskoj i sakralnokulturnoj baštini, piše mons. Pintarić te napominje da su njegov mladenački život obilježili ciklusi fotografija s o. Gabrićem, i svetom Majkom Terezijom, što ga učinilo prepoznatljivim po toj jedinstvenosti životne blizine sa svecima, iz koje je izrastao jedinstveni korpus u hrvatskoj fotografiji, kao i suradnja na fotografiranju svih važnih crkvenih svečanosti do najnovijih dana.

Članovi Glasa Koncila – dr. Josip Ladika, don Luka Depolo i vlč. Mijo Gabrić – s kojima je Atletić počeo surađivati polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, bili su u kontaktu i pisali o misijskom djelovanju o. Gabrića i Majke Terezije u Indiji te su pozvali i Atletića da im se pridruži kao snimatelj, podsjeća mons. Pintarić, navodeći da ga je nakon prvog susreta s ocem Gabrićem 1976. godine, kada se u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu održavala proslava tisućite godišnjice svetišta, privukla Gabrićeva srdačnost, vrckavost, otvorenost i radišnost. „U Atletiću se pobudila želju da ga pobliže upozna i da kroz objektiv svoje znatiželje vidi taj svakodnevni konkretni misionarski rad o kojem je obljubljeni hrvatski misionar propovijedao tisućama slušatelja. Do tada mu je bio poznat onaj rad i život svećenika koje je susretao na zagrebačkim župama, ali svećeništvo kako ga je Gabrić živio – izvan ureda, sakristije, crkve – u blatu Bengalije, gradnji cesta, crkava, škola i bolnica te izgradnji žive Crkve koja treba liječnika duše i tijela u Kalkuti, Boshontiju ili Maria Polliju, bio je Atletiću izazov za provjeru“, piše mons. Pintarić.

Navodeći da je sve to Atletić provjerio i provjeravao u više navrata – obilazeći mjesta djelovanja o. Gabrića i Majke Terezije, sve do njihove smrti – osjećajući u sebi trajni poziv da njihovu duhovnu baštinu i dalje posjećuje i održava živom, kako bi ta milost mogla teći vječno poput rijeke Ganges“, mons. Pintarić zaključuje: „Atletićevi snimljeni fotografski opusi danas su neprocjenjivo blago i svjedočanstvo o vremenu kakvog više nema, kao i o ljudima kakvih više nema. Njegovo fotografsko oko i profesionalni nenametljiv pristup uhvatilo je tisuće trenutaka, kako dokumentarističke fotografije tako i one za koju treba imati nutarnji poziv i poticaj da se zabilježi atmosfera svetosti, čovječnosti, alturizma i radosti djeteta, majke, čovjeka kojemu i mali znak pažnje znači bogatstvo. Atletić to svoje iskustvo svjedoči u svakom trenutku koji mu se pruži – bilo na izložbama, radijskim i televizijskim emisijama, internetu ili u knjigama“.

Premda samozatajan i predan poslu, Atletić je vrlo kooperativan i susretljiv, uvijek susretljiv u radu na kulturnom, umjetničkom i društvenom dobru, bilježi na kraju mons. Pintarić, podsjećajući da je Atletić ostvario projekte u zajedništvu sa Lukom Mjedom, Zvonimirom Petranovićem, Tomislavom Rastićem i drugim fotografima, da su mu fotografije objavljivane u mnogim časopisima - Vjesnik, Večernji list, Tina, Studio, Svijet, Danas, Glas Koncila, Mali koncil-Mak - kao i u raznim prospektima, katalozima, plakatima, kalendarima i razglednicama, a da od 1975. godine izlaže na izložbama fotografije u domovini i inozemstvu, pri čemu osvaja niz nagrada i priznanja.

Za nabavu monografije može se kontaktirati Zaklada otac Ante Gabrić, putem elektroničke pošte:

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite., ili na instagramu: antinimstazama.

 

 

 

Radio Marija

03:30 Kroz stoljeća Crkve - tema: sv. Majka Terezija; ur.: dr. sc. p. Ivica Musa; vod.: Andrej Paulus
04:15 Glazba
04:30 Povijesni i kulturni spomenici u gradu Zagrebu - tema: Spomenici kulture koje nam je ostavio u baštinu zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac; ur. i vod.: dr. sc. Agneza Szabo
05:15 Glazba

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Varaždin - Čakovec: 96,5 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

Velika devetnica u čast sluge Božjega o. Ante Gabrića u kolovozu

VELIKA DEVETNICA SLUGI BOŽJEM OCU ANTI GABRIĆU »OD ZEMALJSKOGA DO NEBESKOG ROĐENDANA« Sedma devetnica od 20. do 28. kolovoza 2024.   UVOD Na vrhuncu smo...

Opširnije...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Rujan 2024
P U S Č P S N
1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 23 27 777; 099 502 00 52

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 1997-2023

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.