Svečano i radosno bilo je u subotu 7. listopada u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja na Škurinjama. Pod euharistijskim slavljem riječki nadbiskup Mate Uzinić za đakone je zaredio Apolinara Barbiša, Silvija Jakšetića, Alena Markića, Zdenka Lendla, Kristijana Pandla i Dalibora Peričića. Svi su zaređeni na naslov Riječke nadbiskupije i ovime su zakoračili na posljednju stepenicu prema svećeničkom ređenju.

Nadbiskup je u propovijedi, povezujući pročitane svetopisamske tekstove te spomendan Blažene Djevice Marije od Krunice koji se slavi toga dana, a u kontekstu događaja đakonskog ređenja, izdvojio sedam pitanja koja će ređenicima prije samog ređenja biti upućeno. „Ta se pitanja odnose: na dužnost čuvanje poklada vjere i njegovog propovijedanja riječima i životom; na dužnost prihvaćanja beženstva koje je preduvjet za svećeničku službu za koju se kandidati pripremaju primanjem ovoga sakramenta, a što je znak njihove nakane da se trajno predaju Kristu da bi mogli sebe potpuno staviti u službu Bogu i braći i sestrama ljudima; na dužnost usklađivanja s Kristom i njegovim primjerom, za što nije dovoljna samo naša volja nego nam je potrebna i Božja pomoća; i na obećanja poslušnosti koje nije i ne smije biti obećanje slijepe poslušnosti, ali jest i treba biti obećanje međusobnog poštovanja i suradnje, svatko sa svojim doprinosom i na način svojstven njegovoj službi, sudjelujući u onom poslanju koje nam je Isus Krist zajednički povjerio za Crkvu u Riječkoj nadbiskupiji.“

Nadbiskup je posebno izdvojio tri pitanja na koja se osvrnuo polazeći od svetopisamskih tekstova spomendana Blažene Djevice Marije od Krunice. „Prvo čitanje, ulomak iz Djela apostolskih, odvelo nas je u dvoranu Posljednje večere nakon Isusovog uzašašća gdje su se okupili preostali Isusovi učenici i učenice u molitvi s najboljom Isusovom učenicom i majkom Marijom. U tom smo ulomku čuli jednu zanimljivu rečenicu koja govori o snazi zajedništva u molitvi u onom izazovnom trenutku u kojemu su se nalazili nakon što ih je Isus napustio, a Duh Sveti još nije bio došao: ‘Svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, Majkom Isusovom, i braćom njegovom.’ Na ovaj tekst nadbiskup je nadovezao pitanje: „Hoćete li čuvati i razvijati duh molitve, vlastit svome načinu života i u tom duhu vjerno obdržavati službu časova prema svome staležu, zajedno s Božjim narodom i za njega, dapače za čitav svijet?“

Molitva je za duhovni život važna poput zraka koji udišemo kako bismo mogli fizički živjeti, naglasio je nadbiskup. „Molitva na koju se obvezujete đakonskim ređenjem je molitva za sebe i svoje poslanje, ali i za poslanje drugih i one kojima ste poslani. Cilj molitve nije uvjeriti Boga da on nešto učini, nego pomoći nama da se svakodnevno odazivamo na njegov način i ondje gdje nas on šalje, da postanemo najprije sami njegovi učenici, kao bismo za druge mogli biti pastiri i apostoli, učitelji. Molitva, koja polazi od čitanja Božje riječi – danas ćete primiti evanđelje kojemu postajete navjestitelji, da biste sami vjerovali ono što čitate, to druge učili ali i sami živjeli – ne mijenja Boga, nego nama pomaže uskladiti se s njim i njegovom voljom.“

Nadbiskup je propovijed nastavio osvrćući se na evanđeoski hvalospjev Veliča kojim Marija, nakon susreta s Elizabetom, iskazuje Bogu zahvalnost za sve ono što joj je učinio, ali i sve ono što je po njoj započeo činiti u ljudskoj povijesti koja je prestala biti tek obična povijest i postala povijest spasenja. „Vrijeme, kako je često govorio pokojni fra Špiro Marasović, nije više kronos nego je postalo kairos. Iz Marijinog hvalospjeva kao vrlo snažan i aktualan poticaj za nas danas, a osobito za naše đakone, izdvajam Marijinu poniznost: „Veliča duša moja Gospodina … što pogleda na neznanost službenice svoje.“ „Hoćete li s poniznom ljubavlju službu đakonata vršiti na pomoć svećeničkog reda i na korist kršćanskog puka?“ – podsjetio je nadbiskup na pitanje koje će im se postaviti.

Prvi plod ispravne molitve je poniznost, kazao je propovjednik dodajući da nam molitva otkriva pravog autora svega što jesmo i imamo, a to je Bog. „Izborom za ovu službu i vas je Bog obdario posebnim pozivom i posebnim darovima. Danas je to sve manje razlog za oholost. Iako vas još uvijek u Crkvi obasipamo hvalospjevima koji vas mogu uzoholiti, vaš život u današnjem svijetu će češće biti obilježen poniženjem.“ Ređenike je upozorio na bijeg u klerikalizam od prezira i poniženja svijeta, pokušavajući ‘ono što nam se ne nudi u svijetu nadoknaditi skrivanjem iza crkvene moći, odjeće, titula…’ „Poniziti se znači biti okrenut prema zemlji, približiti se zemlji. Gledajući prema zemlji sposobni smo se suočili sa stvarnošću sebe i svijeta oko sebe. Ponizan čovjek ne bježi u prošlost koje više nema niti sanja budućnost koje neće biti. On je realan čovjek. Zna prepoznati svoju vrijednost, ali i uočiti svoje slabosti. Zato se ne precjenjuje, ali niti ne podcjenjuje.“

Na kraju, govoreći o pročitanom evanđeoskom ulomku o Mariji i onom posebnom pozivu koji je po Duhu Svetome njezinom služenju dao sasvim novu dimenziju, nadbiskup je rekao: „Duh Sveti je u Mariji potaknuo potrebu odustajanja od njezinih planova, kako bi se moglo njezino služenje uskladiti s Božjim planom“. S tom misli povezao je psoljednje pitanje: „Hoćete li da polaganjem mojih ruku i darom Duha Svetoga budete posvećeni za služenje u Crkvi?“

„Kao što je glavni plod molitve poniznost, tako je i glavni plod ispravne poniznosti služenje“, rekao je. „Đavao nije bio ponizan. Zato je Bogu rekao: Neću služiti! Đakoni su u prvoj Crkvi izabrani zato da bi služili, posluživali kod stolova, kako bi se apostoli mogli zauzetije ‘posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.’“ Đakon znači biti „sluga Isusa Krista koji se među svojim učenicima pokazao kao služitelj“, a što znači onaj koji vrši „Božju volju i radosno služi i Gospodinu i ljudima“, rekao je nadbiskup naglasivši kako je to i poziv svima – biti sluge Isusa Krista „koji se među svojim učenicima pokazao kao služitelj“. Da bismo uspjeli služiti onako kako je Isus služio, a on je to činio u ljubavi i do kraja, ne možemo sami. Potrebna nam je pomoć odozgo koju nam je Isus obeća poslati i poslao u Duhu Svetome. Potreban nam je i zagovor Blažene Djevice Marije i svetaca, koji nikad nije izostao. I potrebno nam je naše zajedništvo, zajedništvo Crkve, koje se očituje i kroz sudjelovanje svih na njima svojstven način u onom poslanju koje nam je Isus svima i za sve povjerio, u svojoj Crkvi i po svojoj Crkvi do kraja vremena, zaključio je nadbiskup.

Na kraju misnog slavlja u ime ređenika, emotivnu zahvalu uputio je Zdenko Lendl, a prigodnu riječ uputio je i župnik Ivan Nikolić koji je izrazio radost održavanja ovog događaja u župnoj crkvi na Škurinjama. Prigodan agape nakon mise ispred crkve pripremili su župljani Župe sv. Nikole Biskupa iz Podgorača koji su sa svojim župnikom došli sudjelovati na ređenju Silvija Jakšetića, ređenika koji potječe iz ove Župe.

Izvor: Riječka nadbiskupija