U nedjelju, 16. srpnja, u Lindaru, mjestu na uzvisini ponad Pazina, svečano je proslavljen blagdan nebeskih zaštitnika, sv. Mohora i Fortunata. Svečanu svetu misu predvodio je vlč. Maksimilijan Ferlin, v. d. ravnatelj Pazinskog kolegija – Klasične gimnazije. Uvodnu riječ pozdrava predvoditelju i svima okupljenima uputio je župnik vlč. Filip Celent, koji je spomenuo kako je vlč. Ferlin bio više godina župnik u Lindaru, službu koju je obnašao excurrendo iz Pazinskog kolegija prije nego je postao ravnatelj.
Predvoditelj je homiliju započeo ulomkom iz Evanđelja po Mateju “A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.” Pojasnio je da je u tom ulomku riječ o centralnoj ličnosti cijele povijesti – Isusu Kristu. Spominjući ulomak iz Knjige proroka Izaije pod naslovom “Dažd zemlju oplodi i ozeleni” istaknuo je da je to proročanstvo koje se odnosi na vrhunac Objave, na utjelovljenje Sina Božjega. “On je taj centralni događaj naše povijesti, ljudskoga roda, ali i svakoga pojedinačno; zato što nadilazi vrijeme, Krist se može utjeloviti u svakoj osobi i u svakome vremenu.
Propovjednik je poželio da “danas, dok slavimo naše zaštitnike budemo ova dobra zemlja o kojoj danas govori evanđelje”, rekao je spominjući netom pročitano evanđelje o sjemenu koje pada različite vrste tla. “Dnevna čitanja stavljaju pred nas jednu važnu podjelu”, spomenuo je preč. Ferlin te je u nastavku pojasnio “ima nekih koji čuju riječ Božju, ali ne donesu nikakav rod u svojim životima, ima onih koji slušaju i onda bivaju‚ dobra zemlja‘ koja donosi rod.”
Spominjući razliku između stvorenja i sinova Božjih, naglasio je da “odluke koje donosimo u životu nas vode ili na jednu ili na drugu stranu, “dana nam je sloboda da možemo u svoj život prigrliti Otajstvo spasenja ili ga odbaciti, to kroz život često činimo.” Citirajući svetoga Pavla podsjetio je da ‚stvorenje iščekuje objavljenje sinova Božjih‘. „Stvorenja su podložna ispraznosti, dok mi, po milosti krštenja možemo živjeti milost da to svoje stvorenje možemo živjeti kao posinjena djeca Božja. Ne po svojim zaslugama već zato što je Bog, u Isusu Krstu htio da jedno stvorenje dobije neočekivano dostojanstvo. Bogu možemo klicati ‘Oče!’, jer u onome Duhu koji stoji iznad svega mi vidimo Oca, vidimo jedno biće koje se brine za nas, koje nas želi uvesti u puninu svoga Života.”
„Pozvani smo otkriti to dostojanstvo koje nam Gospodin nudi, a koje mi gubimo grijesima“, posvijestio je propovjednik. Nastojeći pojasniti pojam tog dostojanstva spomenuo je i prispodobu o izgubljenom sinu, naglasivši da taj sin, udaljivši se od oca gubi dostojanstvo. Grijeh je ono što u našem životu priječi da možemo živjeti kao djeca Božja.
Govoreći o dnevnom evanđelju, o sjemenu koje pada na različita tla, napomenuo je da kad kažemo da neke stvari u životu ne razumijemo, to je sjeme koje pada na kamenito tlo, „bolje bi bilo reći ‘Gospodine, pomogni mi da razumijem svoj križ onako kako ti želiš, i da donesem rod.’. Naveo je primjer Blažene Djevice Marije koja je prihvatila iako nije razumjela.
Potaknuo je sve okupljene da, po zagovoru sv. Mohora i Fortunata, zamole od Gospodina ‘želim biti ova dobra zemlja koja donosi rod’. „No, da bi to bilo moguće“, nastavio je propovjednik, „treba prvo uzvjerovati da ‘Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca, da nijedan koji u, njega vjeruje, ne propadne, nego da ima život vječni.’.” „Prvo treba u svoj život prigrliti Isusa Krista, kojeg nam Otac šalje kao Utjelovljenu Riječ, i preko Euharistije. To primiti donosi obilje roda. Svakoga dana, iznova primiti u svoj život Isusa Krista, s time onda dolaze plodovi posvećenja, kojih se nadamo da će sve više i više biti i u ovoj župi”, zaključio je propovjednik.
Ukratko: O sv. Mohoru i Fortunatu i Župi Lindar
Sveti Mohor, ili u originalu Hermagora, navodi se kao prvi akvilejski biskup koji je potkraj druge polovine 3. stoljeća podnio mučeništvo za vjeru zajedno sa svojim đakonom Fortunatom. Zaštitnici su nadbiskupija Gorizia i Udine, a odnedavno i cijele talijanske regije Friuli Venezia Giulia, a zaštitnici su i više župa u susjednoj Sloveniji.
Župa sv. Mohora i Fortunata u Lindaru u povijesnim se spisima spominje već 1379. godine, a župna crkva sagrađena je, na mjestu starije, 1606. godine. Župni arhiv čuva se od 1666. godine. Matična knjiga krštenih od 1591. do 1618. s glagoljskim upisima nalazi se u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Sredinom 15. stoljeća u Lindaru je djelovao glagoljski skriptorij Petra Fraščića, u kojem je nastao psaltir koji se danas čuva u Nacionalnoj knjižnici u Beču.
Reportaža o Lindaru, objavljena na web stranici Porečke i Pulske biskupije 2016. godine: 12. srpnja – sv. Mohor i Fortunat, o župi Lindar – Porečka i Pulska biskupija (biskupija-porecko-pulska.hr)
Na spomen Lindara sjećamo se mons. Ivana Bartolića
Neka autoru ovih redaka bude dopušteno jedna reminiscencija vezana uz Lindar…
Spominjući Lindar, svi koji su donekle upoznati s istarskim crkvenim miljeom u posljednjih nekoliko desetljeća, na spomen Lindara neminovno se sjete mons. Ivana Bartolića, dugogodišnjeg lindarskog župnika, koji je kroz više desetljeća pastoralnog rada ostavio dubok trag u brojnim generacijama Lindaraca, a koliko je volio to mjesto svjedoči i činjenica da je nekoliko mjeseci prije prelaska u Vječnost napisao i uglazbio “Himnu Lindaru”.
(G. Krizman)
Izvor: Porečko-pulska biskupija
