Don Mario Karadakić, svećenik Zadarske nadbiskupije, proslavio je mladu misu u rodnoj župi Prikazanja BDM u Kistanjama u subotu, 17. lipnja.

Don Mario, čije je mladomisničko geslo ‘Ostani s nama, Gospodine’ (usp Lk 24,29) predvodio je mladu misu u kistanjskoj župnoj crkvi sv. Nikole u zajedništvu s brojnim svećenicima iz Zadarske nadbiskupije i svećenicima pristiglima iz cijele Hrvatske, među kojima su bili i janjevački. Don Mario je 34. svećenik podrijetlom iz Janjeva, kao i dvojica biskupa. Janjevci, najstarija hrvatska dijaspora, naselili su Kistanje 1990.-ih godina. U tridesetak godina života Janjevaca u Kistanjama, don Mario je prvo svećeničko zvanje rodom iz Kistanja. Impresivan podatak je da je don Mario prvo katoličko svećeničko zvanje s područja Kistanja nakon 500 godina. Slavlje je počelo procesijom od crkvice Gospe od Zdravlja, nekadašnje kistanjske župne crkve koja se nalazi ispred župne crkve sv. Nikole.

Propovijedao je don Ante Vrhovac, koordinator Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije i doktorand na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa u Rimu. To slavlje mlade mise dar je za mladomisnika i njegovu obitelj, ali i cijeloj župi, Zadarskoj nadbiskupiji i cijeloj Crkvi, rekao je don Ante. U propovijedi je razlagao temu ‘Svećenik – učenik i učitelj Ljubavi’ s naglascima: Osobna Božja ljubav od vječnosti; Osobni, ali ne osamljeni poziv; Intimnost s Gospodinom – cilj svega; Djelovati u Kristovom „ja“; Svećenik – učitelj Ljubavi; Ostani s nama, Gospodine! i Po Mariji čisto ljubiti svaku osobu.

„Biti svećenik je poziv na ljubav kao što su brak i redovnički život poziv na ljubav! Razlika je što svaki taj poziv ima drugačiji način ostvarenja poziva na ljubav“ poručio je don Ante, istaknuvši: „Svećenik, dok sâm prima ljubav i uči što znači ljubiti, pozvan je i druge učiti istinskoj ljubavi, biti učitelj Ljubavi. Stoga je svećenik dar svakom čovjeku. Jer svatko u sebi osjeća želju da bude ljubljen i ljubi i ima potrebu da ga netko nauči primati i davati ljubav“. Don Ante je to pojasnio u duhu poimanja ljubavi sv. Ivana Pavla II. koji je rekao da se, gledajući mlade, „naučio ljubiti ljudsku ljubav. Ali i da je vidio kako je potrebno mlade naučiti ljubiti“.

Temi ljubavi sv. Ivan Pavao II. usmjerio je svoje propovijedanje, službu ispovjednika i pisanje knjiga. „Mladi svećenik, zaljubljenik u ljudsku ljubav i učitelj ljubavi! Na počecima svoje papinske službe, Ivan Pavao II. piše: „Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Sam po sebi on ostajeneshvatljivo biće, život mu je lišen smisla ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne sretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje“ („Redemptor hominis“, br. 10). „Te papine riječi odnose se na svakog čovjeka, pa i na svećenika. Svećenik bez ljubavi ostaje samom sebi nerazumljiv i bez smisla, ako mu se ljubav ne objavi. Zato svećenički poziv nije poziv na odricanje od iskustva ljubavi. Svećenik prvo sam uči ljubiti u Božjoj školi, primajući Njegovu ljubav i onda druge poučava ljubiti u Božjoj školi ljubavi“ poručio je don Ante.

Propovjednik je istaknuo i da biti svećenik nije plod ljudskog izbora, nego Božje ljubavi koja je nekoga od vječnosti izabrala, da bude samo Božji. „Svećenik je ljubljen od Boga osobnom ljubavlju od vječnosti. Svaki svećenik, po imenu, bio je prisutan u Isusovom srcu u noći kad je Isus molio, prije nego je sebi pozvao dvanaestoricu apostola. U toj Isusovoj molitvi bio si prisutan i ti, dragi Mario! Biti svjestan da te Bog osobno pozvao i da si ti samo odgovorio na Njegov poziv temelj je tvoga svećeničkog života. Jer, kada vidiš svoje nedostatke i grijehe, svoje izdaje i zatajenja Gospodina, znat ćeš da ipak možeš ponovno ustati i ići dalje – jer On te znao kad te pozvao, znao je sve što nosiš u svom srcu, dobro i zlo. I poklonio ti je svoje povjerenje. On nikada ne opoziva svoje darove. On ostaje vjeran, On ljubi vjerno, do smrti na križu“ poručio je don Ante. Stoga i don Mario može sa svetim Pavlom reći da ga od Kristove ljubavi neće rastaviti ni njegove slabosti ni grijesi.

Svećenikovo ‘ja’ i Isusovo ‘ja’ postaju jedno

Svećenik nije osamljen u svom pozivu. Don Ante je podsjetio da je Isus zvao prve učenike zajedno: Petra i Andriju, Jakova i Ivana. Šalje ih po dvojicu da naviještaju Božje Kraljevstvo, na putu u Emaus dvojica Isusovih učenika su zajedno. „Svećenički poziv uvijek je i poziv s nekim, s drugima u zajedništvu. Biti osobno pozvan zajedno s drugim, koji je isto osobno pozvan, znak je Božje ljubavi za svećenika. Jer na taj način Gospodin daje svećeniku braću i prijatelje svećenike s kojima može zajedno hoditi“ rekao je don Ante. Imati svećenike za prijatelje osobito je važno u trenucima razočaranja, kad izgleda da je sve izgubljeno, kad je svećenik pritisnut težinom vlastite nedostojnosti i grešnosti.

„Imati tada prijatelja svećenika s kojim možeš podijeliti što nosiš u srcu, skinuti masku i biti što jesi, istinski je Božji dar. U takvim prijateljstvima prisutan je sâm Gospodin, koji čini isto što je učinio s učenicima na putu u Emaus. I oni bježe iz Jeruzalema, razočarani su sa svime što se dogodilo i razgovaraju o tom razočarenju. Tada im On dolazi i čini da srce u njima gori. Po prijateljskom zajedništvu i razgovoru, u tom trenutku razočarenja dolazi im sâm Gospodin“ ohrabrio je don Ante. Po „spasonosnim prijateljstvima“ Bog spašava svećenike da nastave ići putem svetosti. Nekad će don Mario biti potreban ohrabrenja i prijateljske blizine, a nekad će on pomagati prijateljima ostati vjernima svećeničkom pozivu.

Samo Bog može boraviti u intimnosti srca svećenika. „Samo Gospodin može i smije biti osoba broj jedan u životu svećenika, samo Gospodin može biti tražen i ljubljen iznad svega. Samo na Gospodina svećenik smije biti navezan, a sa svima ostalima povezan“ poručio je don Ante.

“Po sakramentu Svetoga reda svećenik toliko postaje jedno s Gospodinom da govori u Isusovoj osobi. Zato svećenik u misi ne kaže: „Ovo je Isusovo, Njegovo tijelo i krv“. Nego kaže: „Ovo je moje tijelo i krv!“. U ispovijedi ne kaže: „On te, Isus, odrješuje od tvojih grijeha“. Nego kaže: „Ja te odrješujem od tvojih grijeha!“. Svećenikovo ‘ja’ i Isusovo ‘ja’ postaju jedno. Svećenik govori s Isusovim ‘ja’“ istaknuo je propovjednik. Tu tajnu može samo vjera dokučiti: „Nitko od nas ljudi sam ne bi se usudio takvo nešto učiniti. Samo Bog mogao je dati tu milost pozvanima biti svećenici“.

U Isusovom „ja“ s kojim svećenik slavi sakramente, sadržana je cijela Isusova osoba te svećenik dijeli Isusovo poslanje spasenja i posvećenja u svijetu. „Nije više samo onaj koji prima ljubav, uči se ljubiti, nego druge uči ljubiti. Učenik Ljubavi postaje i učitelj Ljubavi“ poručio je don Ante.

Upitavši „kako osoba s nepunih 25 godina može biti učitelj Ljubavi?“, don Ante je podsjetio da se i prorok Jeremija osjećao mlad i nesposoban za poslanje koje mu je Bog namijenio te je rekao: „Ah, Gospode, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam“. Na takvo pitanje Bog mu kaže: „Ne govori ‘Dijete sam!’, već idi k onima kojima te šaljem i reci sve što ću ti narediti. Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje“.

„Te Gospodinove riječi ohrabruju, jer objavljuju da svećenik ne treba drugima davati svoju pamet i svoje ideje. Ne treba izmišljati lekcije ljubavi koje će drugima davati. Samo treba dobro ponavljati već zadane lekcije od Gospodina“ rekao je don Ante. Tri važne lekcije ljubavi koje svećenik treba od Gospodina uvijek iznova učiti i druge poučavati su: razgovarati s Bogom (molitva), sebedarje i oprost.

Zadatak svećenika je potaknuti čovjeka da shvati da je Biblija „pismo ljubavi Boga za čovjeka“. Zato želi odgovoriti na tu ljubav, ući u zajedništvo s Bogom koji govori osobi. Učiti se biti dar drugome vjernik prima u misi, kad gleda Božje sebedarje za čovjeka. „Bog postaje toliko dar za čovjeka da za njega umire na križu. To sebedarje pokazuje kako su pogrešne lekcije o ljubavi koje nam daje ovaj svijet, u kojima se kaže da je ljubav samo užitak, samo lijep osjećaj i traženje vlastitog ostvarenja. Zato će svećenik na pitanje vjernika: ‘Što znači ljubiti ovu ili onu osobu?’, pokazati na Isusov križ i reći: ‘Gledaj u Njega, Raspetoga, neka ti On odgovori!’“ poručio je don Ante.

Oprost se uči kroz sakrament ispovijedi. „Naša ljubav za Boga bila bi nemoguća bez njegovog oprosta, jer uvijek iznova vrijeđamo ga svojim grijesima. U svjetlu Božjeg oprosta, svećenik uči vjernike da ni njihove bračne, prijateljske, roditeljske, sinovske ljubavi ne mogu živjeti bez primanja i davanja oprosta. Jer oprost je uskrsnuće ljubavi, novi život darovan odnosu“ poručio je don Ante.

„Božja Riječ, Božje sebedarje i Božji oprost svjedoče nam koliko smo ljubljeni. Preko naših riječi, našeg sebedarja i našeg oprosta pozvani smo i mi druge ljubiti. Ljubim, jer sam ljubljen“ poručio je propovjednik, rekavši da ljudi od svećenika žele zadobiti posredovanje Božje ljubavi.

Ljudi od svećenika traže da ih se sjeti u molitvama i da ih blagoslovi. „Traže da pred licem Božjim na njih mislimo, njih zagovaramo i da im svojim riječima i djelima budemo odraz Božjeg lica. Zato te molim, Mario, uzimaj ozbiljno k srcu ljudske potrebe i probaj, koliko je moguće, sjećati se ljudi s njihovim imenima u tvojoj molitvi. Neka ti u tome bude uzor sv. Ivan Pavao II. koji je svako jutro prije mise čitao nakane za molitvu koje su mu slali ljudi iz cijeloga svijeta, pa ih je prikazivao na oltar Gospodnji“ rekao je don Ante u obraćanju don Mariju.

Gospodin ne ostaje ravnodušan na našu čežnju za Njim

U zahvalnosti za dar poziva i potrebi jakosti za povjereno poslanje, u svećeniku se rađa molitva. Svećeničko geslo don Marija je molitva „Ostani s nama, Gospodine!“. „To je vapaj tvoga srca da Onaj koga ljubiš ostane uvijek uza te, da ga nikad ne izgubiš. To je vapaj tvoga srca da ga možeš prepoznati kada ti dođe ususret. To je zato i strah od neprepoznavanja Gospodina koji ti dolazi nekad na neočekivane načine, kojeg je imao i sv. Augustin koji je govorio: ‘Bojim se Boga kad prolazi, da mi prođe neopaženo i da ga pustim da pođe dalje’“ rekao je don Ante, poželjevši da ta molitva don Mariju uvijek ostane „sveta strepnja“.

Neka molitva „Ostani s nama, Gospodine!“ bude i don Marijeva priprava za susret s Gospodinom u misi, da „postane vidljiva u ljubavi s kojom sprema svako euharistijsko slavlje, u ljubavi koja misli na svaki detalj – jer ljubav misli na detalje“. Podsjetio je pritom na poticaj jednog biskupa mladomisnicima: „Budite prema njemu pažljivi!“, misleći na euharistijskog Isusa.

„Neka ti svaka misa ne bude odslavljena, odrađena, nego proslavljena! Tako ćeš pomoći upoznati još više Gospodina koji svom dušom čezne biti s nama“ poručio je don Ante don Mariju, poželjevši da misa bude susret njegove čežnje, čežnje onih koji su mu povjereni i Božje čežnje za njim i za svakim čovjekom.

„I ne boj se! Gospodin te neće zaobići. Evanđelje kaže o Uskrslom: „A on kao da htjede dalje“. Važna je ova riječ ‘kao’, jer Gospodin je ustvari htio ostati s dvojicom učenika, ali je i htio da mu pokažu svoju čežnju za Njim. Gospodin želi ostati i s tobom i neće ostati ravnodušan na tvoju čežnju za njim“ ohrabrio je don Ante don Marija.

Mladu misu don Mario je slavio na spomen Bezgrešnog Srca Marijina. Papinsko geslo Ivana Pavla II. ‘Totus tuus ‘- Sav tvoj, Marijo, kazuje što znači ljubiti po uzoru na Mariju. Obraćajući se mladomisniku s ‘Tvoj prijatelj, Ante’, don Ante je zaključio propovijed riječima Ivana Pavla II., kojima je taj Papa pojasnio odabir svoga gesla, rekavši: „Shvatio sam da će svećeničko zvanje toliko ljudi staviti na moj put, da će mi Bog na poseban način povjeriti svakoga od njih: ‘dat će’ i ‘povjeriti’. Upravo tada pojavila se velika potreba za mojim predanjem Mariji koje se izražava riječima ‘Totus Tuus’. To nije toliko tvrdnja, koliko molitva. Da bi moj pogled, moj sluh, moj um bio čist. Da bi sve moglo služiti otkrivenju ljepote koju Bog daje ljudima“.

Don Ante Vrhovac je magistrirao na Papinskom teološkom institutu Ivan Pavao II. za znanosti braka i obitelji, a tema njegovog doktorata glasi: „Odnos braka i obitelji i Euharistije u svjetlu izraelske Pashe kao tipa Euharistije Crkve“.

Na kraju mise, don Mario je, klečeći pred Gospinim kipom u župnoj crkvi, izmolio osobnu molitvu posvete Bezgrešnom Srcu Marijinom i otpjevan je himan Tebe Boga hvalimo.

Prisutnima se na kraju mise obratio kistanjski župnik don Ivan Perković. Dar don Marijevog svećeništva „pokazuje plodnost te župne zajednice koja je od Boga isprosila novog svećenika. Dugo smo čekali i molili, ali danas vidimo da je vrijedilo i da Bog ne ostaje ravnodušan na naše molitve. Ovaj dar svećeništva dar je don Mariju i njegovoj obitelji, ali i cijeloj zajednici“ poručio je župnik Perković. Prisjetio se i blagopokojnog mons. Nikole Dučkića, nekadašnjeg kistanjskog župnika kojega Janjevci zovu ‘naš župnik’, rekavši da se i on raduje i prati mladomisnika molitvom iz vječnosti.

„Župna zajednica Kistanje dio je veće zajednice Janjevaca, Hrvata katolika, koji uvijek ističu da ih je upravo njihov katolički identitet i pripadnost Crkvi sačuvala u njihovom Janjevu, kao i na drugim mjestima gdje sada žive. Don Mario i časne sestre iz naše župe pripadaju velikom broju duhovnih zvanja kojima je Bog obdario Janjevce. Vjerujemo da će i don Marijev dolazak do oltara Kristovog ohrabriti one koji osjećaju Gospodinov poziv da se hrabro odazovu“ rekao je don Ivan, podsjetivši da mu je don Mario rekao kako je „ta zvanja potrebno samo malo pogurati“. Župnik je poželio da ta mlada misa bude „snažan vjetar u leđa župljanima koji osjećaju Gospodinov poziv. Najljepši plod te mlade mise bio bi da se još koji mladić javi da osjeća Gospodinov poziv“.

„Dok se s tobom radujemo, obećavamo da ćemo ostati uz tebe molitvom i podrškom na tvom svećeničkom putu. A ti ostani vjeran Gospodinu u tvom pozivu. Neka te u tome prati zagovor Gospe, sv. Nikole i bl. Serafina. Postao si svećenik, budi uvijek sve više sveti svećenik“ poručio je župnik Perković don Mariju.

Zahvala mladomisnika Karadakića: ‘Dragi oče i majko, ja sam radostan pošao za Kristom’

Govor na kraju mise uputio je i mladomisnik Karadakić. Rekavši da je euharistija najveća zahvala koju možemo prinijeti Bogu, don Mario je zahvalio Trojedinom Bogu koji mu je dao život i poziv da ga slijedi na poseban način. „Hvala Majci Mariji čije ime ponosno nosim. Ona mi je s mnogim svecima isprosila puno milosti i darova kod Boga. A najveći ostaje svećenički poziv. Molim Gospodina da veličinu i ljepotu ovog dara iz dana u dan sve više otkrivam, darujući sebe i sve svoje sposobnosti onima kojima sam poslan“ rekao je don Mario.

Zahvalio je roditeljima za dar života. „Hvala vam što ste mi od malih nogu usadili vjeru i ljubav prema Bogu, Mariji i ljudima koji me okružuju. Hvala vam što ste mi od početka bili potpora na ovom putu; hrabrili ste me i bodrili kad je bilo potrebno. Ne mogu zaboraviti riječi koje nam je rekao župnik don Ivan kad sam trebao poći u malo sjemenište: „On sada ide svojim putem, za Kristom, ali njegovo mjesto u ovoj kući neće ostati prazno“. Doista je tako. Dragi oče i majko, ja sam radostan pošao za Kristom i ne znam kamo će me odvesti. Ono što znam jest da na moje mjesto u našoj obitelji dolazi On sam“ poručio je don Mario majci Ljubici i ocu Gašparu. Zahvalio je na podršci sestrama Franciki, Đustijani, Antoniji i bratu Josipu, rekavši im: „Zajedno smo dijelili radosti i tuge, očekivanja i razočaranja. Upravo to ‘zajedno’ pomoglo nam je doći do Krista koji nas nikada ne napušta“. Zahvalio je rodbini, svatko među njima pomogao mu je duhovno i materijalno te župniku Perkoviću koji je bio prvi svećenik kojem je priopćio da je osjetio poziv. „Malo sam se bojao kako će sve to izgledati. No, ti si mi, nasmijavši se, rekao: ‘S Bogom će sigurno biti dobro!’. Hvala ti što si me kao župnik uvijek pratio molitvom i pomagao materijalno kad je to bilo potrebno“ rekao je don Mario župniku don Ivanu.

Pjevanje na misi predvodio je župni zbor sv. Cecilije pod vodstvom s. Blaženke Delonga. Kistanjskim župljanima znače i s. Marija Edita Špralja i don Josip Dučkić koji je za oltarom bio do don Marija, uz župnika Perkovića. „Vaša prisutnost u ovoj zajednici nezamjenjiva je. I vi imate posebno mjesto zahvale u mom životu“ rekao im je don Mario. Nekoliko pjesama na misi i nakon nje otpjevao je župni zbor mladih.

Don Mario je zahvalio i pokojnom župniku Nikoli Dučkiću za poticaje, preporuke i pomoć. S njim je don Mario imao želju proslaviti mladu misu. „Dragi don Nikola, mi smo misu proslavili, a tvoja radost u krilu Očevu sada je još potpunija“ rekao je don Mario.

Zahvalio je propovjedniku don Anti Vrhovcu za prijateljstvo i potporu da hrabro korača za Kristom, odgojiteljima i profesorima, među kojima i don Anti Dražini, rektoru zadarskog sjemeništa ‘Zmajević’, svećenicima, subraći u zadarskom prezbiteriju, redovnicama, bogoslovima, kolegama iz sjemeništa i bogoslovije.

U zahvalnosti kistanjskim župljanima, don Mario je rekao: „Nisam ‘pao s neba’ kao svećenik. Rodio sam se ovdje, u ovom narodu, koji je od Dubrovnika, preko Janjeva opet bacio sidro u hrvatsko more. U ovom mjestu, u ovoj župi raslo je moje zvanje. Svi ste vi tomu pomogli. Vjerujem i nadam se da ćete i dalje to činiti moleći ne samo za mene, već i za nova duhovna zvanja“.

Zahvalio je svima koji su sudjelovali u organizaciji proslave mlade mise, Općini Kistanje na materijalnoj potpori za to i OŠ Kistanje gdje su se nakon mise okrijepili pridošli.

„Svećenički poziv neizreciv je dar koji sam primio od Gospodina. Taj dar nije samo dar meni, nego i svima nama darovan iz ljubavi Očeve radi našeg spasenja. Kada netko dobije neki dar, zahvalan je na tome i trudi se sačuvati ga. Stoga vas potičem da molite Gospodina da mi dadne ustrajnosti na ovom putu, i da one koji žele ili su krenuli ovim putem Gospodin ohrabri svojom milošću da ga odvažno slijede“ poručio je don Mario vjernicima.

Iz Kistanja potječe šest redovnica – Svjedočanstvo. s. Elizabete Glasnović (na slici desno)

Iz župe Kistanje potječe šest redovnica. Tri su sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskog: na službi u Šibeniku je s. Elizabeta Glasnović, u Splitu djeluje s. Marija Palić a s. Veronika Ćibarić je misionarka na Salomonskim otocima. Redovnica s. Marija Karla Ivanović je u Družbi Milosrdnih sestara sv. Križa. Dvije rođene sestre, s. Marija Urlika Antić i s. Rita Antić su u zajednici sestara Omnia Deo – Službenice euharistijskog Srca Isusova i Marijina.

U radosti zbog don Marijevog zvanja, s. Elizabeta Glasnović prisjetila se njihovog odrastanja. Njeni roditelji došli su u Kistanje 1999., kad je Elizabeta imala deset godina. „U početku je bilo teško snaći se, došli smo u Kistanje iz Zagreba. Ali, Bog je usmjerio da osjetim poziv koji se potvrdio na krizmi u mom 8. razredu. Od svoje desete godine išla sam svaki dan na misu. Korak po korak, Bog me vodio putem do zavjeta. Punim srcem gledamo na ovo svećeničko zvanje. Zahvalni smo Bogu za Marija i njegov svećenički poziv. Mario je poseban. Bila sam u trećem srednje razredu, 17-godišnja djevojka u samostanu, kad smo zajedno pješice hodočastili na Visovac, na blagdan Gospe od Anđela. Mario je bio s mamom. Imao je sedam godina, dijete. Nikad neću zaboraviti kako je više od četiri sata Mario bez umora pješačio na Visovac. Bio je skromno obučen, u izlizanim papučicama za koje je bilo upitno hoće li papučice izdržati to hodočašće, ali za Marija to nije bilo upitno.

Naše djetinjstvo bilo je obilježeno neimaštinom, borbom naših roditelja za naše bolje, trenucima vjere i nade u Božju providnost, neodustajanjem od vlastitog puta“ prisjetila se s. Elizabeta. S njima je bila još jedna kandidatica i njihove majke na hodočašću Gospi od anđela putem su molili za nakane janjevačkog naroda, za čvrstu vjeru i ljubav prema Bogu.

„Moji roditelji bili su siromašni i prihvatili su nas šestero djece kao dar. Prošli smo teška razdoblja, kao i obitelj od Marija. Ali, mudrost Božja ulivena u našim srcima nije se dala oduzeti nikakvom teškoćom. Sada, kad vidim sve nas koji smo pošli za Bogom u duhovni poziv, gledam na sve to sa zahvalnošću i suzama. Svi imamo fakultete, radimo, nešto posjedujemo, ali ne želimo da ikad iz naše duhovnosti i života ode skromnost i poniznost. I za nas vrijedi Isusova: ‘Tko ne uzme svoj križ, ne može biti moj učenik’. Nismo mi posebniji od drugih, samo želim reći da Bog djeluje i kako je Bog velik! Neznatne podiže iz prašine, kao što je to učinio našem svećeniku Mariju i nama dvjema koje smo sada časne sestre“ ganuto je posvjedočila s. Elizabeta Glasnović u zahvalnoj radosti nakon mlade mise.

Tekst i foto: Ines Grbić

Izvor: Zadarska nadbiskupija