Slavimo danas svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove, koja na poseban način doziva u svijest Isusov prinos tijela i krvi na Posljednjoj večeri. Isus je, kako čitamo u Evanđelju, predao samoga sebe svojim učenicima, a njima zapovjedio da to čine na njegov spomen do konca svijeta. Osim toga, istaknuo je da je tim činom uspostavio novi i konačni savez između Boga i ljudi u svome tijelu i krvi. Smisao njegova prinosa je bio ne samo da očisti tjelesnost, već da očisti ljudsku savjest od mrtvih djela na službu Bogu živomu, kako to reče pisac Poslanice Hebrejima.
Polazeći od tih svetopisamskih datosti i od činjenice da su apostoli provodili volju svoga Učitelja, u svoje su društvo unosili novu kulturu koja se može zvati euharistijskom. Sve što su činili, činili su poradi euharistijskoga Gospodina i snagom njegova tijela i krvi, te su tako preobražavali lice zemlje i unijeli ne samo vrijednosti koje bi se mogle zvati novima, jer ih prije nije bilo, već su unijeli one prave, istinske. Tako je sveta Crkva, živeći od Tijela Kristova i čineći sve poradi njega i za njega, usmjeravala ljude i društvo da pronađu svoj cilj i smisao života. U čast njemu je izgrađivala ne samo uzvišene katedrale i lijepe Crkve, već je prije svega izgrađivala čovjeka i društvo da žive na pravim osnovama. Poticala je svakog vjernika da snagu za život, a i životnu viziju, crpe iz tog svetog otajstva. Tijelo i Krv Kristova su bili poticaj za svet život, za izgradnju istinskog saveza života s Bogom, kao što je i Krist učinio na posljednjoj večeri i na drvetu križa. Tijekom stoljeća kršćanstvo je stvorilo tijelovsku kulturu koja je doživjela svoj vrhunac uspostavljanjem svetkovine Tijelova i javnog čašćenja Krista u Presvetom Otajstvu.
Ni danas, na žalost, situacija nije mnogo drugačija u odnosu na vrijeme kad su Isusovi mrzitelji njega razapeli, a Crkvu progonili, jer im se sviđa činjenica da vjera Crkve poziva častiti isključivo Boga života i njemu se klanjati. Promatramo da ima onih koji se klanjaju neživome bogu, a živimo u društvu koje ‘Boga ubija’, i to sustavno, na razne načine. Ima onih koji obožavaj čovjeka i njemu se klanjaju kao božanstvu, na izobličen i izopačen način. Umjesto da se klanjaju Bogu koji je za nas dao svoje tijelo i prolio svoju krv, danas ljudi stvaraju kulturu tjelesnosti u kojoj prihvaćaju i priznaju kao ispravno samo ono što im diktiraju tjelesne pohote i požuda. Mnoštvo je onih koji ne dopuštaju Kristu da im svojom krvlju očisti savjest za služenje Bogu, već radije žive nečiste savjesti, služeći nečistoći i razvratu, te onečišćujući sebe, obitelji i društvo u kojem se živi. Mnogo je onih koji se opiru Kristovoj snazi i njegovim darovima, radije želeći živjeti prema svome ljudskom nahođenju. Tako se događa da su u ljudskom društvu tijelo i tjelesne potrebe bili uvijek nešto što se moglo kupovati i prodavati, čime se moglo trgovati, a najmanje nešto čime se moglo primati Božje darove i drugoga obdarivati. Zato i danas kultura tjelesnosti stvara društvo užitaka i podmirivanja tjelesnih potreba, što se svede najčešće na potkusurivanje ljudskim životima.
S druge pak strane prava tijelovska kultura govori i svjedoči o nebeskim nasladama na koje smo pozvani, a kojima je predokus Kristovo presveto Tijelo koje blagujemo u euharistiji. Zato je današnja svetkovina za nas kršćane velebna, jer nas uči pravoj kulturi življenja. Ona je ujedno za nas i velika obveza, jer nas obvezuje živjeti sukladno izvornom činu, to jest činu Isusova predanja na Posljednjoj večeri. Naš Gospodin nikada nije pomišljao osporiti važnost tijela i tjelesne dimenzije za čovjeka, već je, naprotiv, cijeloga čovjeka posvetio i uzvisio, uključujući i njegovu ranjenu i ranjivu tjelesnost. Ne samo dušu, već je cijeloga čovjeka uzdigao i ucijepio u tijekove spasenjskog plana. Upravo zato jer je poštivao tijelo, svoje je tijelo dao nama za vrelo života, kao i za onaj kruh svagdanji koji nama vjernicima doista postade. Koliko je tijelo smatrao korisnim i nezamjenjivim pokazuje njegovo tijelo koje nas je očistilo za čist i svet život. A koji je pravi smisao našega tijela i tjelesnosti, pokazuje njegovo koje nam je vratilo moć duhovnog zadovoljstva i ljubavi, te istinskog zajedništva s Bogom. Po njemu znamo da ljepota tijela nije u tome što je oku primamljiva, već po tome što je tijelo prožeto božanskim duhom. Snaga tijela se ne mjeri snagom zemaljske propadljivosti, već Božje svetosti. Neka nam stoga današnja svetkovina pomogne u izgradnji autentične ljudskosti, a potom i autentične kulture koju s pravom trebamo zvati tijelovskom kulturom. Izgrađujmo se Kristovim Tijelom i istim tim Tijelom izgrađujemo svijet oko sebe za nove dimenzije ljudskosti koji dosežu mjeru spasenja i života vječnoga.
Tekst: dr. Ivan Bodrožić
Izvor: Vjera i djela
