Od 30. svibnja do 1. lipnja 2023., održan je spomen skup na tzv. Bečku sinodu koju je 1773. godine u Beču sazvala carica i kraljica Marija Terezija, a na kojoj su se okupili katolički biskupi bizantskog ili grčkog obreda s područja tadašnjeg Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, a na kojem su donesene bitne smjernice za opstanak i život grkokatoličkih Crkava srednje-istočne Europe. Jedan od najutjecajnijih biskupa na sinodi bio je hrvatski grkokatolički biskup Bazilije Božičković (1719-1785), koji je uživao veliko povjerenje carskoga dvora i Apostolske Stolice u Rimu.

Na trodnevnom skupu koji se održao u Nadbiskupskom dvoru u Beču i kojega je pozdravom na početku otvorio bečki nadbiskup i kardinal Christoph Schönborn, sudjelovao je iz Hrvatske križevački vladika Milan Stipić, nasljednik biskupa Božičkovića, te grkokatolički biskupi iz Mukačeva (Ukrajina), Košica, Bratislave i Prešova (Slovačka), Hajdudoroga i Miškolca (Mađarska), Oradeje (Rumunjska), Ruskog Krstura (Srbija) i Skoplja (Sjeverna Makedonija). U organizaciji susreta sudjelovali su Bečka nadbiskupija i njezin Generalni vikarijat za grkokatolike kojega vodi o. Jurij Kolasa, zatim Međunarodni teološki institut (ITI) iz Trumaua te Duhovni centar ''Oriente-Occidente'' iz Košica Teološkog fakulteta u Trnavi. Moderator skupa bio je vladika Cyril Vasil DI, biskup Košica, a izlagali su brojni znanstvenici i profesori, među kojima i o. dr. Robert Rapljenović, rodom iz Križevačke eparhije, profesor na Collegium Orientale u Eichstättu, koji je predstavio život i djelo hrvatskog vladike Bazilija Božičkovića. Na skupu se govorilo o tijeku sinode iz 1773., njezinim sudionicima, okolnostima u kojima su se tada nalazile grkokatoličke Crkve na području Habsburške monarhije, o pravnim, običajnim, liturgijskim i društvenim posljedicama te sinode u kasnijim godinama. Na području tadašnjeg Ugarsko-hrvatskog kraljevstva pod Habsburgovcima postojale su Crkve i zajednice bizantskog obreda koje su u različito vrijeme ušle u tzv. uniju s Rimom, to jest obnovile crkveno zajedništvo s Katoličkom Crkvom sačuvavši pri tom svoju pravnu, duhovnu i liturgijsku posebnost i samosvojnost. Bile su to: Crkva proizašla iz Marčanske unije 1611. u Hrvatskoj, zatim Rutenska Crkva nastala unijom u Užgorodu 1646. na području Zakarpatske oblasti iz koje je nastala Mukačevska eparhija i kasnije eparhije u Slovačkoj i Mađarskoj, te Crkva u Transilvaniji (Rumunjskoj) nastala unijom 1698. godine. Iz tih unija i Crkava svoje podrijetlo danas imaju Križevačka eparhija u Hrvatskoj, Mukačevska eparhija u Ukrajini te Rutenska metropolija u Pittsburgu, zatim grkokatoličke Crkve Slovačke, Češke, Mađarske i Rumunjske sa svojim biskupijama, te novije grkokatoličke eparhije: Sv. Nikole – Ruski Krstur u Srbiji i eparhija u Makedoniji. Jedan dio tih Crkava baštini liturgijsku i glazbenu tradiciju drevne Mukačevske eparhije, poznatu kao ''rutenska recenzija'', dok druge Crkve imaju svoje tradicije i varijante bizantskog obreda, kao što je to slučaj kod Križevačke eparhije koja je ustanovljena poslije ove sinode, 1777. godine, ali koja baštini stariju tradiciju Marčanske eparhije iz 17. st., kako je na skupu istakao vladika križevački Milan Stipić. Rumunjska grkokatolička Crkva ima također svoju vlastitu jezičnu, obrednu i glazbenu tradiciju. Na Bečkoj sinodi je nastao i naziv ''grkokatolici'' za sve katolike bizantskog (to jest grčkog ili carigradskog) obreda na području Habsburške monarhije. Budući da je svaka od tih zajednica nastala u posebnim i nimalo lakim povijesnim prilikama na graničnim područjima s Otomanskim carstvom i pravoslavnim Crkvama, Bečki je dvor zajedno sa Svetom Stolicom ovom sinodom nastojao pravno i organizacijski urediti život tih Crkava koje su se nalazile u teškim okolnostima zbog neprihvaćanja njihova postojanja od strane pravoslavnih Crkava s kojima su graničile ali i dijelile zajedničku obrednu baštinu kao i zbog pretenzija latinskih biskupa koji se u počecima nisu snalazili u prihvaćanju novih katoličkih zajednica drugoga obreda na svojim područjima. Tako je za vrijeme sinode u dvorskoj kapeli u Hofburgu za biskupa Mukačeva zaređen Andrej Bačinski (1732-1809), a tijekom sinode doneseni su brojni zaključci o liturgijskim i disciplinskim pitanjima. Daljnji je život ovih Crkava urodio brojnim pozitivnim kulturnim pomaci i napretku u narodima u kojima su te Crkve djelovale, te je tako i u Beču od 1775-1786 djelovao Hrvatski zavod sv. Barbare gdje se školovalo oko 900 studenata od kojih su mnogi kasnije sudjelovali u književnom, kulturnom i političkom preporodu hrvatskog naroda. Slično je bilo i kod drugih grkokatolika na području Zakarpatske oblasti, Slovačke, Mađarske i Rumunjske. Tako su grkokatoličke Crkve dale veliki i vrijedni doprinos kulturnom razvoju svojih naroda i zemalja.

Okupljene grkokatoličke biskupe i izlagače na samom početku susreta pozdravili su bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn, koji je ujedno i ordinarij za grkokatolike u Austriji te apostolski nuncij u Austriji nadbiskup Pedro López Quintana. Kardinal Schönborn je između ostaloga kazao da je nakon 250 godina duge povijesti, pune radosti, ali i velikih poteškoća i patnji tijekom komunističkog progona, Grkokatolička Crkva uskrsnula i danas je pred novim izazovima. Schönborn je ukazao i na različitost grkokatoličkih Crkava, ne samo zbog njihova jezičnog i kulturnog konteksta. Čak i za istočne katoličke Crkve, pitanje je kako spojiti jedinstvo Crkve s raznolikošću naše povijesti, kultura i tradicija. Drugi vatikanski koncil je jasno rekao da se Crkva može nositi s tom različitošću, naglasio je kardinal Christoph. Kardinal je rekao kako je interes carice Marije Terezije bio ujediniti istočne Crkve u jednu zajednicu koji je tu okolnost opisao kao "milost Habsburškog Carstva". Ovo je carstvo propalo, između ostalog, i zbog nacionalističke ideologije 19. stoljeća. Kardinal je rekao kako gleda na održivost i raznolikost ove zajednice s velikom radošću i zahvalnošću. ''Različitost istočnih katoličkih Crkava ne treba jamčiti latinizacijom'', kazao je kardinal Schönborn, već naprotiv, raznolikost liturgijskih i pastoralnih tradicija važan je znak vitalnosti.

Prvoga dana, u utorak 30. svibnja, na samom početku skupa, u Carskoj kapeli palače Hofburg služen je Akatist presvetoj Bogorodici kojega je predvodio mukačevski apostolski administrator vladika Nil Luschak, a u molitvi su sudjelovali svi nazočni biskupi. U petak, 31. svibnja, u katedrali sv. Stjepana u Beču, služena je svečana arhijerejska liturgija koju je predvodio nadbiskup Cyril Vasil DI iz Košica, uz susluženje svih nazočnih biskupa i brojnih svećenika. Na liturgiji je propovijedao kardinal Schönborn. Liturgiju na staroslavenskom pjevao je zbor katedrale iz Košica, a molilo se i na njemačkom, engleskom, talijanskom, grčkom i mađarskom jeziku. Đakonsku službu vršio je đakon Križevačke eparhije o. Livio Marijan. Završnog dana, u četvrtak 1. lipnja, zajedničku arhijerejsku liturgiju u grkokatoličkoj crkvi sv. Barbare u Beču predvodio je nadbiskup Hajdudoroga- Debrecena mons. Füllöp Kocsis, metropolit Mađarske grkokatoličke Crkve, a liturgiju na mađarskom, engleskom i staroslavenskom su pjevali studenti teološkog instituta iz Trumaua. Na završetku skupa, nazočni biskupi održali su zajednički okrugli stol te uputili zajedničko pozdravno pismo Svetom Ocu u Rim.

Izvor: Križevačka eparhija