Danas Crkva ne slavi nikakva bogoslužja, nego je duboko uronjena u otajstvo smrti Gospodinove i njegova boravka u grobu. Tek večeras, bolje rečeno, noćas slavimo Vazmeno bdjenje, kao središnje i najvažnije bogoslužje čitave liturgijske godine.
Vazmeno je bdjenje – bogoslužje prijelaza. Bogoslužje onog nevjerojatnog i nezamislivog prevrata. Naime, u očima suvremenika, Isus je bio u potpunosti poražen. Umro je, štoviše, smaknut je kao posljednji zločinac. Odrekli su ga se i njegovi sljedbenici i njegovi takozvani prijatelji, a puk se okrenuo protiv njega. Odbacili su ga i Rimljani i Židovi. Ni za trag mu se više nije trebalo znati. Međutim, nije tako završilo. Tamo gdje i u očima malobrojnih Isusovih prijatelja više nije bilo nikakve nade, Isus pobjeđuje.
I oni koji su bili Isusovi istinski prijatelji, koji su ga voljeli, pomirili su se s porazom. U noćašnjem se evanđelju opisuje kako Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma idu na Isusov grob. One žele miomirisima pomazati mrtvo tijelo i tako za Isusa učiniti ono posljednje djelo milosrđa. Ne traže živoga nego mrtvoga. Pomirile su se s porazom evanđelja, bile su uvjerene da je zloća i ovoga puta pobijedila. Putem se zabrinuto pitaju: “Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih!” Očekuju malo pomoći nekoga čovjeka za zadnji milosrdni čin prema mrtvom Isusu.
Međutim, Isusov grob je bio otvoren, a umjesto Isusa u praznom grobu ugledaju mladića u sjajnoj odjeći koji slavodobitno govori: “Uskrsnu! Nije ovdje!” Eto, to je ono. Tamo gdje prestaje svaka ljudska nada, tamo gdje je čovjek nemoćan, tamo gdje se čovjek predaje i gdje odustaje, upravo tamo djeluje Bog. I to posve neočekivano iznad svih ljudskih očekivanja i nada! Bog Otac je, ljudski govoreći, posvemašnji poraz i smrt svoga Sina prometnuo u slavu uskrsnuća. A sve je to isključivo Božje djelo, pothvat njegove ruke, pobjeda njegove ljubavi. Čovjek tu ništa po sebi nije mogao učiniti. I time su konačno poraženi smrt i grijeh, oholost i mržnja.
I sâmo je noćašnje bogoslužje znakovito. Započinje u mraku koji se onda razbija svjetlom uskrsne svijeće. Započinje u tišini i sabranosti da bi se onda zaorila pjesma Slava Bogu na visini i da bi opet, nakon Velikog četvrtka i nakon Velikog petka zazvonila zvona. Znak je to Kristovog prijelaza, prijelaza iz smrti u život, iz žalosti u radost, iz sramote u slavu iz tame groba u svjetlost uskrsnuća. Krist je prešao, Krist se proslavio. A s njime i mi. Prešli smo iz smrti grijeha u novinu života, iz propadljivosti ove zemlje u nepropadljivost kraljevstva nebeskog. I sve se to na otajstven način događa noćas Kristu i nama. I sve je to Božje djelo za nas.
Zato, dragi prijatelji, mi vjerujemo da se Kristov prijelaz događa u nama, u njegovoj Crkvi. Vjerujem da je Krist uskrsnuo u meni, u Crkvi, da njegovo uskrsnuće preobražava svakoga čovjeka dobre volje, da preobražava svijet i svemir. Vjerujem da Isus može preobraziti moj život i da to i u ovom trenutku čini. Vjerujem da Isus može uništiti svaki moj grijeh, svaku moju zlu sklonost, da može u meni obnoviti sve što je lijepo i plemenito.
Eto, dragi prijatelji, to je snaga Kristova uskrsnuća. Neka se ona u punoj snazi očituje i u našem životu.
Tekst: Dr. Zvonko Pažin
