Župljani Gospića su se u srijedu 22.veljače 2023. na Pepelnicu, okupili u velikom broju na večernju sv. misu koju je u 18 sati predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s tajnikom i kancelarom Mišelom Grgurićem, župnikom o. Antom Kneževićem, župnim vikarom o. Domagajem Jelačom i o. Đaniem Kordićem.

Asistirao je bogoslov Marko Butković i posluživali su ministranti.. Pjevanje je predvodio katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića. Crkva na Pepelnicu počinje posebno sveto i milosno vrijeme posta, pokore i molitve. Na početku izostaje Pokajnički čin, a nakon propovijedi blagoslov je pepela i pepeljenje. Svećenici, čineći oblik križa pepelom na glavi vjernika, mole za pročišćenje srca.

Propovijed biskupa Križića u kojoj tumači značenje korizmenog vremena, donosimo u cijelosti:

„Korizma je vrijeme posebnijeg duhovnog rada na samome sebi, na provjeri sebe, svoga hoda, svoje vjernosti Bogu, svoga stanja Isusova učenika. Prvo Božje pitanje u Bibliji: 'Adame, gdje si?' - pitanje je koje se ponavlja svakom čovjeku tijekom njegova ovozemaljskog hoda. Da bi se dogodilo ili događalo obraćenje, osoba mora prvo postati svjesna da se na nekim sektorima udaljila od evanđeoskih vrijednosti. Ako ne dođe do te svijesti, onda nema realnog obraćenja, ostaje se samo na riječima. Obilježja obraćenja su zauzetiji život u nastojanju da se raste u evanđeoskim krjepostima.

Zaustavit ćemo se kratko na prvom čitanju iz Knjige proroka Joela u kome je istaknuto nekoliko vrlo važnih stvari s obzirom na ono što Bog traži od čovjeka da bi živio u prijateljstvu s Bogom i imao Božju zaštitu.

Bog ponajprije poziva: 'Vratite se k meni svim srcem svojim.' Taj Božji poziv da se narod vrati k njemu nije upućen nekim nevjernicima koji su se Boga odrekli i u njega ne vjeruju. Poziv je upućen vjernicima koji su, nažalost, počeli živjeti kao nevjernici. Svi znamo da ovo nije nešto što se dogodilo vjernicima u nekom dalekom Starom zavjetu, nego što se nažalost, stalno ponavlja. Koliko danas ima onih koji se izjašnjavaju kao vjernici, ali ponašaju se i žive kao da Boga nema. To su 'vjernici' koji žive nepravdu, nepoštenje, korupciju, nemoral… Ovdje ne mislim samo na vjernike laike. Mi znamo koliko je takvih bilo i ima, i među onima koji bi trebali biti uzori u vjeri i vjernosti Bogu, a to su svećenici, redovnici, biskupi. Poznati su nam skandali klera i redovništva u Crkvi s obzirom na zlostavljanje maloljetnika, zloupotrebi novca, i drugih nemoralnih čina. Kako nam se lica moraju crvenjeti pred Bogom i kako će nam jednom biti neugodno stati pred njega i pogledati snimku našeg života. Ovo samo govori kako nam život i vjera, ako se nad tim ne bdije, mogu završiti u tami, u sablazni, u praktičnom ateizmu. Ateizam se ne sastoji samo u tome da se ne vjeruje u postojanje Boga, nego ateizam je život svakog vjernika koji u svojoj praksi i svom ponašanju ne drži do Boga i njegovih zapovijedi.

Svi mi imamo svojih slabosti, svi mi padamo, ali ne smijemo postati indiferentni na grijeh, ne smijemo postati zločesti. Tu je važno znati se kajati za ono loše što smo učinili, znati obećati Bogu da ćemo se truditi ispraviti to što je loše i biti bolji. Bog zna da čovjek neće nikada biti bezgrješan, da će i nakon iskrenog kajanja opet padati, ali se neće prepustiti zlu, neće zlo ozakoniti u svom životu.

Prorok, narodu koji se udaljio od Boga, govori da je Bog nježnost i milosrđe, da mu se mogu i smiju vratiti bez obzira na sve zloće koje su počinili, pod uvjetom da se za to iskreno pokaju i obećaju da će nastojati biti bolji. Čovjek je Bogu najdraži kada se iskreno kaje i pokazuje želju da bude bolji. Isus nikada nije imao problema s raskajanim grješnicima bez obzira kakva bila njihova grješnost, ako se iskreno kaju i žele započeti novi život. Ne bojmo se Boga, jer On nas voli i onda kada se gadimo sami sebi. Bog nas voli kao što otac voli svoje dijete i želi da se nikada ne udaljimo od njega, jer je to za naše dobro. „Vratite se k meni“, Božji je poziv svakome od nas, jer svi mi imamo svojih većih ili manjih zastranjenja koja trebamo ispraviti i staviti se na pravi put.

'Razderite srca, a ne halje svoje.' Kod Židova toga vremena, razdiranje haljina, bila je simbolična gesta ili reakcija na neko zlo koje se dogodilo i s kojim osoba ne želi imati nikakav odnos. Međutim, to je često bila prazna izvanjska gesta koja nije nimalo promijenila nutrinu. S tom gestom ostavi se neki dojam na druge, ali se ne promijeni ništa bitno. I prorok, stoga, poziva narod da razdere srca, a ne haljine. To znači neka se potrude promijeniti srce, neka ga ispune ljubavlju, dobrotom, milosrđem, solidarnošću s najjadnijima itd.

Uvjeren sam da svi mi imamo u našim srcima tih vrijednosti, ali imamo u srcu i ponešto smeća i truleži koje trebamo odstraniti da ne pokvare ono lijepo i plemenito. To će biti znak promjene, a ne neka posve izvanjska gesta koja ne dotiče nutrinu. U našem konkretnom životu to znači: nemojmo Bogu davati samo neke izvanjske geste koje su po sebi dobre, kao što je post, kakvo hodočašće, plaćena Misa, milostinja siromahu, itd., i misliti da to može zamijeniti ili nadomjestiti unutarnju promjenu koja se nije dogodila. Ne može!

Ako uzmanjkaju nastojanja da se srce ispuni ljubavlju, dobrotom, opraštanjem, milosrđem, … onda sva navedena djela gube svoju snagu. Promjena života događa se promjenom srca, a ne nekim izvanjskim činima. Izvanjski čini dobri su, ako imaju za cilj isprositi od Boga milost promjene srca.

Prorok potom, postavlja pitanje narodu: 'Zašto da se govori među narodima: Gdje im je Bog?' Prorok stavlja naglasak, da drugi narodi u životu Izraelskog naroda ne prepoznaju Boga. U njihovoj vjeri Bog nije vidljiv. Takva vjera, kako piše apostol Pavao u Poslanici Rimljanima, 'sramoti Boga' (2,23).

Kada narod ne živi u skladu sa svojom vjerom, u skladu s Božjim zapovijedima, onda Bog tog naroda postane nevjernicima objektom izrugivanja i ismijavanja. Apostol Pavao predbacuje takvim vjernicima govoreći: 'Zaista se ime Božje, vašom krivnjom, grdi među nevjernicima' (2,24). Takav Bog ne privlači, nego odbija. Mi u Očenašu molimo da se sveti ime Božje, ali ako to životom ne pokazujemo, onda i molitvu Očenaša pretvaramo u laž.

Koliko će Bog biti prepoznatljiv onima koji ga ne poznaju, zavisi od života vjernika, svih nas. Što je život više ispunjen ljubavlju, dobrotom i pravednošću, to mu je i Bog bliži, a onda svima vidljiviji. Svaki naš mali korak naprijed u rastu tih krjeposti donosi više Božjeg blagoslova nama, našoj obitelj i cijeloj Crkvi. Neka nam svima ova korizma, koju liturgija naziva 'vrijeme milosti', obogati život svim evanđeoskim vrijednostima, onda će porasti u nama iskustvo uskrsnuća i novog života koji ima i mora imati svoje početke ovdje na zemlji. Amen.“

tekst: s. Robertina Medven

fotografije: Lucija Starčević

Izvor: Gospićko-senjska biskupija