Krčki biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je u katedrali u Krku na Pepelnicu, 22. veljače, misno slavlje s obredom pepeljenja. Koncelebrirali su generalni vikar mons. Franjo Velčić, biskupov tajnik vlč. Josip Karabajić, krčki župnik vlč. Anton Valković i o. Damjan Šešelja TOR. U propovijedi biskup je istaknuo značaj korizme kao vremena povratka Bogu i postajanja sve sličnijim njemu. Započinjemo ovo sveto korizmeno vrijeme pozivom kojeg nam upućuje sam Bog preko proroka Joela: »Vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć« (Jl 2,12).
Svi nas ovi pozivi, riječi i pepeo „guraju“ u neko stanje žalosti, žrtve, muke, smrti: vrati se, obrati se posteći, plačući, kukajući, spomeni se da si prah i da danas jesi, a sutra te se neće više nitko ni sjetiti. Je li to ono što Bog od nas želi? Želi li nas vidjeti uplakane, kukavne, žalosne? Isus kaže da je došao k nama da imamo život u izobilju.
Bog nam želi vratiti radost, ali pri tome ne smijemo pomiješati radost s užitkom. Užitak nikada ne dovodi do radosti. Užitak je bijeg od stvarnosti. On pruža neko trenutačno zadovoljstvo, ali nakon toga postaje uzrokom mnogih nevolja i problema, svađa, podjela, rastava, razbojstava i ubojstava.
Do istinske radosti se dolazi preko ozbiljnih odluka, odricanja, žrtvovanja, napora, muka i truda. Ono što kaže jedna riječ: obraćenje.
Evanđelje počinje upozorenjem: »Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide« (Mt 6,1). To je prvi način da se dođe do radosti: pazite da vas ne vide! Kako danas nešto činiti, a da ne budeš viđen, kad se sve snima, fotografira, piše, šalje,… istog trena dok se događa, bez obzira je li to nešto važno ili potpuno nevažno, toliko puta čak štetno.
Očito je da neki imaju maniju ili bolest pojavljivanja i uživaju u tome, a pri tom zaboravljaju da te mediji stvaraju i uništavaju. Željeti biti viđen sa sobom nosi veliki rizik i opasnost, jer pojavnost utječe na naše ponašanje. Moram se ponašati onako kako bi drugi htjeli da se ponašam. To je kopanje groba samom sebi. Kome želimo ugoditi?
Plaća ili nagrada spadaju među stožernu pobožnosti farizeja, a ona se sastojala u akumuliranju dobara i u dobrom zdravlju. U Novom zavjetu se nagrada sastoji u što većoj sličnosti s Bogom. Onaj tko se u Boga zagleda, tko dopusti da ga on obasja svojim licem, da bude više čovjek, taj prima plaću, tu mu je nagrada: biti što sličniji Ocu koji je na nebesima.
Kome se želiš dopasti, kome se želiš svidjeti, od koga želiš viđen biti, taj će biti tvoja plaća.
Nakon toga Isus komentira tri glavne farizejske pobožnosti: milostinju, molitvu i post i daje svoju viziju, novi način prakticiranja ovih pobožnosti. I svaki puta poziva da se sve to prakticira daleko od pogleda od ljudi, od kamera, od javnosti, kako te ljudi ne bi hvalili.
U hebrejskom jeziku ne postoji riječ milostinja. Ona se pojavljuje tek u novijim knjigama Starog zavjeta kao što su Knjiga Sirahova, Tobijina, pa i u Novom zavjetu veoma malo.
Kod Židova je bilo veoma razvijeno prikupljanje sredstava za siromahe i udovice, i to se dijelilo da svi vide, a onaj tko bi dao značajniju svotu bio je pozvan da dođe naprijed i da zauzme počasno mjesto.
U hebrejskom se milostinja zove pravednost. Isus poziva svoje učenike da teže prema tome kako bi u svijetu vladala pravednost. Ondje gdje vlada pravednost nema milostinje. Ako je još uvijek ima, znači da još nema pravednosti. Sveti Ambrozije kaže: kad daješ siromahu ti samo vraćaš njemu Božja dobra koja su se našla u tvojoj ruci i vraćaš ono što ti ne pripada. Ako imaš više nego što ti treba, nije tvoje. Isus pak upozorava: ako daješ, ne trubi pred sobom kako onaj kome daješ ne bi bio postiđen.
Molitva je izraz ljubavi, a ljubav ne može biti zapovjeđena. U Isusovo vrijeme su postojala dva načina molitve:
Javna molitva – dva puta na dan: u 9 sati ujutro i u 15 sati popodne, jer se u to vrijeme prinose žrtve u hramu. U to vrijeme Židov gdje god da se nađe prekida posao i uspravan moli da ga svi vide. Javna ili zajednička molitva kao što je molitva Crkve ima veliki smisao kako bi izašli iz kruga u kojem smo usredotočeni samo na same sebe, gdje molimo za sebe, želimo Boga pridobiti na svoju stranu, nagovoriti ga da učini onako kako mi mislimo da je za naše dobro. Molitva nas mora mijenjati. mora nas otvarati prema drugima.
Isusovi učenici vidjeli su da se Isus svaki puta nakon molitve vraća preobražen, drugačiji, snažniji, u svemu otvoren potrebama drugih pa su i sami poželjeli naučiti moliti.
Molitva u šutnji – gdje te nitko ne uznemirava. Isus se povlačio u samoću, šutnju, izolirao se od drugih… Da čujem samo Božji glas, samo Božje svjetlo, povlačim se u mjesto koje sabire.
Donosim sve pred Gospodina i slušam što će mi reći. Ako to učinim, Isus će učiniti velika čudesa, jer mi daje da vidim stvari onako kako ih on vidi. Kakve su uistinu. Bog čini čudo za mene te da mi daje da vidim svoj život i svoje muke i probleme njegovim očima. Molitva mi vraća sliku Božju na koju sam stvoren.
I na koncu je post. I on treba biti takav da ga drugi ne vide. Isus samo par puta spominje post. Post kojeg zagovara Isus je onaj koji dolazi iz srca i koji opet ima zajedničarsku dimenziju: vidjeti drugog pored sebe.
Ako tako shvatimo korizmu onda ona nije nešto mučno i tegobno, nego je radosni povratak k Ocu nebeskom koji nas za svako naše djelo molitve, posta i milostinje nagrađuje time što nas čini što sličnijima sebi i daje nam mogućnosti i sposobnosti da svijet gledamo puno objektivnije, puno ispravnije, koncentrirani ne na svoju sebičnost, nego stvarno stanje kakvo jest i kakvo bi moglo i trebalo biti.
Izvor: Krčka biskupija
