„Za ostvarivanje života potrebno je prihvatiti izazov i ostaviti udobnosti, sigurnosti, poroke, grijehe i sebične kalkulacije. Na to Isus danas potiče svakoga od nas“. Rekao je Papa u podnevnom nagovoru pred oko 15.000 vjernika okupljenih na Trgu svetoga Petra
„Oni brzo ostave mreže i pođu za njim“. Poput prvih učenika kojima Isus upućuje poziv: „Hajdete za mnom“, i u životu svakog muškarca i žene dolazi do trenutka odlučujućeg susreta s Gospodinom.
Svjetlost upaljena u srcu
Papa Franjo je to istaknuo u podnevnom nagovoru, komentirajući Evanđelje današnje liturgije. S Isusom je uvijek tako – objasnio je – čovjek može početi osjećati privlačnost prema njemu; zatim to poznavanje može postati osobnije i zapaliti svjetlo u srcu.
Hrabrost za napuštanje
Ali prije ili poslije dolazi trenutak kada je potrebno ostaviti sve da bismo ga slijedili (usp. Lk 11, 27-28). I tu valja odlučiti: ostavljam li iza sebe neke sigurnosti i upuštam se u novu pustolovinu ili ostajem tu gdje jesam? To je odlučujući trenutak za svakog kršćanina, jer je tu u igri smisao svega ostalog. Ako ne skupimo snagu za pokrenuti se, postoji opasnost da ostanemo promatrači vlastite egzistencije i da svoju vjeru živimo polovično.
Hrabrost za napuštanje. To se od nas traži kako bismo bili s Isusom – istaknuo je rimski biskup. Evo što se od nas traži da napustimo:
Svakako naše poroke i naše grijehe, koji su poput sidrā koja nas drže prikovanima za obalu i sprječavaju nas da isplovimo. Kako bismo počeli napuštati, dobro je da počnemo traženjem oprosta; oprosta za stvari koje nisu bile lijepe; ostavljam to i idem dalje. Ali moramo također ostaviti ono što nas koči da živimo u potpunosti, kao što su strahovi, sebične kalkulacije, jamstva da ćemo ostati na sigurnom ako budemo živjeli nazadujući.
Vrijeme za Gospodine i za bližnjega
Koje materijalne stvari, načine razmišljanja i navike čovjek treba ostaviti kako bi mogao Isusu reći 'da'? – upitao je papa Franjo te potaknuo na odricanje od vremena utrošenoga na beskorisne stvari kako bismo otkrili, primjerice, ljepotu vremena provedenoga u služenju drugima, koje je naporno, ali ispunja zadovoljstvom; ili pak u molitvi kako bismo rasli u prijateljstvu s Isusom.
Mislim također na mladu obitelj, koja napušta miran život kako bi se otvorila nepredvidivoj i divnoj avanturi majčinstva i očinstva; to je žrtva, ali dovoljno je pogledati svoju djecu da bi se shvatilo da je bilo ispravno napustiti određene ritmove i lagodnosti. Mislim na neka zanimanja, na primjer liječnika ili zdravstvenog djelatnika koji su se odrekli toliko slobodnog vremena kako bi učili i obrazovali se, i koji sad čine dobro posvećujući bolesnicima mnoge sate danju i noću, mnogo fizičke i mentalne energije.
