Strast za evangelizaciju:

apostolski žar vjernika

2. Isus uzor naviještanja

čitanje: Lk 15,4-7

U ono vrijeme reče Isus: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Prošle srijede započeli smo ciklus kateheza o strasti evangelizacije, o apostolskom žaru koji treba animirati Crkvu i svakog kršćanina. Danas gledamo nenadmašni uzor naviještanja: Isusa. kojega Božićno evanđelje ga naziva "Riječ Božja" (usp. Iv 1,1). Činjenica da je on Riječ, Logos pokazuje nam bitni aspekt Isusa: On je uvijek u odnosu, u izlasku, nikada izoliran. Riječ postoji da bi se prenosila, komunicirala. Takav je Isus, vječna Očeva Riječ koja dopire do nas. Krist ne samo da ima riječi života, već i svoj život čini Riječju: to jest živi uvijek okrenut Ocu i nama. Gledajući Oca koji ga je poslao dolazi k nama kojima je poslan.

Pogledamo li njegovu svakodnevicu, opisanu u Evanđeljima, vidimo da je na prvom mjestu bliskost s Ocem, molitva, za koju je Isus ustajao rano, kad je još bio mrak, i povlačio se na samotno mjesto moliti (v. Mk 1,35; Lk 4,42). Sve najvažnije odluke i izbori donosi nakon molitve (usp. Lk 6,12; 9,18). Upravo u tom odnosu, u molitvi koja ga povezuje s Ocem u Duhu, Isus otkriva smisao svoga bivanja čovjekom, svoga postojanja u svijetu kao poslanja za nas. Od Oca poslan nama.

Glede toga zanimljiva je njegova prva javna gesta koju je učinio. Nakon godina skrivenog života u Nazaretu Isus ne čini veliko čudo, ne šalje utjecajnu poruku, već se miješa s ljudima koje su išli da ih Ivan krsti. Tu možemo prepoznati ključ njegovog djelovanja u svijetu: davanje sebe za grešnike, solidarizirajući se s nama bez udaljenosti, u potpunom dijeljenju života. Naime, govoreći o svom poslanju, reći će da nije došao "da bude služen, nego da služi i život svoj dade" (Mk 10,45). Isus svaki dan nakon molitve posvećuje cijeli svoj dan naviještanju Kraljevstva Božjega i posvećuje se ljudima, osobito najsiromašnijima i najslabijima, grešnicima i bolesnima (vidi Mk 1,32-39). Ako je Isus u kontaktu s Ocem u molitvi onda je u kontaktu sa svim ljudima kroz poslanje, pouke kao bi pokazao put u Kraljevstvo Božje.

Sada ako želimo slikom prikazati njegov životni stil, nije teško pronaći je: daje nam je sam Isus, upravo smo to čuli kada govori o sebi kao dobrom pastiru, onome koji – kako kaže – «daje svoj život za ovce» (Iv 10,11). To je Isus! Zapravo, biti pastir nije bio samo posao koji zahtijeva vrijeme i mnogo truda; bio je to pravi način života: dvadeset i četiri sata dnevno, živeći sa stadom, prateći ga na pašu, spavajući među ovcama, brinući se za one slabije. Drugim riječima, Isus ne čini nešto za nas, nego daje sve, svoj život za nas. Njegovo je srce pastirsko (vidi Ez 34,15).

Naime, da bi se jednom riječju saželo djelovanje Crkve, često se koristi baš izraz "pastoral". A da bismo ocijenili svoj pastoral, moramo se usporediti s uzorom, Isusom Dobrim Pastirom. Prije svega možemo se zapitati: nasljedujemo li ga pijući s izvora molitve, tako da naše srce bude u skladu s njegovim? Prisnost s njim je, kako sugerira prekrasna knjiga opata Chautarda, "duša svakog apostolata". Sam Isus jasno je to rekao svojim učenicima: "Bez mene ne možete učiniti ništa" (Iv 15,5). Ako smo s Isusom otkrivamo da njegovo pastoralno srce uvijek kuca za one koji su izgubljeni, zaboravljeni, daleko. A kakvo je naše? Često puta naše ponašanje prema ljudima koji su malo teški, problematični kažemo da je to njihov problem, neka se sami snađu. Ali Isus nikada ne kaže: neka se snađe. On sam ide takvoj osobi, svima koji su na marginama, grešnicima. I zbog toga su ga osuđivali, jer je bio sa grešnicima. Upravo je grešnicima donio Božje spasenje.

Čuli smo prispodobu o izgubljenoj ovci, koja se nalazi u 15. poglavlju Evanđelja po Luki (usp. stihove 4-7). Isus tako govori i o izgubljenom novčiću i izgubljenom sinu. Ako želimo vježbati apostolsku revnost, moramo uvijek imati na umu 15. poglavlje Lukinog Evanđelja. Čitajte ga često jer tako možemo razumjeti što je apostolski žar. Tu otkrivamo da Bog ne razmišlja o ograđivanju svojih ovaca niti im čak prijeti da ne odu. Nego, ako netko izađe i izgubi se, ne ostavlja ga, nego ga traži. Ne kaže: "Otišla je, njena krivica, njena stvar!" Pastoralno srce reagira na drugačiji način: ono trpi i riskira. On trpi: da, Bog trpi zbog onih koji odlaze i, dok za njim plaće, još ga više ljubi. Gospodin trpi kada se udaljimo od njegova srca. On pati zbog onih koji ne poznaju ljepotu njegove ljubavi i toplinu njegova zagrljaja. No, kao odgovor na tu patnju, on se ne povlači, nego riskira: ostavlja devedeset i devet ovaca koje su na sigurnom i kreće u potragu za onom jedinom izgubljenom, čineći tako nešto riskantno, pa čak i nerazumno, ali u skladu s njegovim pastirskim srcem, kojemu  nedostaju oni koji su otišli. Upravo to Isus osjeća u srcu a mi kada čujemo da je netko napustio Crkvu kažemo neka se snađe. No Isus nas ući da trebamo osjetiti nostalgiju, čežnju za onima koji su otišli. Isus se ne ljutnji ili zamjera, već osjeća nemjerljivu čežnju za nama. To je Božji žar.

Pitam se imamo li mi slične osjećaje? Možda one koji su napustili stado vidimo kao protivnike ili neprijatelje. Kažemo: ma ostavio je vjeru, napustio Crkvu, ići će u pakao. Susrećući ih u školi, na poslu, na ulicama grada, zašto ne pomislimo kako imamo dobru priliku posvjedočiti im radost Oca koji ih voli i koji ih nikada nije zaboravio? Ne kako bi činili prozelitizam već kako bi svjedočili Oca i išli zajedno. Evangelizirati nije činiti prozelitizam jer to je nešto pogansko. To nije niti vjersko ni evanđeosko. Imati lijepu riječ za one koji su otišli, a nama je čast i dužnost donijeti im tu riječ. Jer Riječ, Isus, to od nas traži: da se uvijek približimo otvorena srca svima! Možda već dugo slijedimo i ljubimo Isusa i nikada se nismo pitali dijelimo li njegove osjećaje, trpimo li i riskiramo u skladu s njegovim pastirskim srcem! Ne radi se o prozelitizmu da drugi budu „jedni od nas, naši", to nije kršćanski. Tu se radi o ljubavi kako bi bili sretna djeca Božja. Zamolimo u molitvi milost pastirskog-pastoralnog srca kako bi bili otvoreni svima donoseći im Riječ te kako bi i oni osjećali čežnju za Kristom. Jer, naš život bez te ljubavi koja trpi i riskira, ne može opstati i riskiramo da pasemo sami sebe. Pastiri koji su pastiri samima sebi umjesto da su pastiri stada, pastiri svih!

Izvor: Laudato TV