Ove Druge nedjelje kroz godinu ciklusa A čitamo odlomak iz Ivanova Evanđelja o svjedočanstvu Ivana Krstitelja o Isusu Kristu (1,29-34).
Krist i Krstitelj. Nakon što je sv. Luka prikazao pohod i susret mlade Marije s njezinom rođakinjom starom Elizabetom u Ain Karimu, oko 6 km zapadno od Jeruzalema, u evanđeoskim poglavljima ne nalazimo više nikakvih ni susreta ni posjeta između njihovih sinova, Isusa i Ivana, ni kao dječakâ ni kao mladićâ: ni u Nazaretu, ni u Ain Karimu, ni u Jeruzalemu, sve do njihova javnoga nastupa na rijeci Jordanu. To se ljudsko susretanje, naravno, ne isključuje, ali Evanđelje nam to ne prenosi. Privatan život i jednoga i drugoga.
Kada je nastupio Ivan? – Evanđelist Luka točno označuje vrijeme: „Petnaeste godine vladanja cara Tiberija… dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu“ (Lk 3,1-2). Budući da je Rimski senat, nakon smrti cara Augusta, Tiberija izabrao za cara, 14. godine kršćanske ere, to bi petnaesta godina njegove vladavine bila: 28. godina po Kristu, dakle godina javnoga nastupa Ivanova.
A Isusov nastup? Isti evanđelist, samo 20 redaka dalje, vremenski određuje i Isusov početak javnoga djelovanja: „Kad je Isus nastupio, bilo mu je oko trideset godina“ (Lk 3,23). A budući da je između Isusa i Ivana razlika u rođenju samo šest mjeseci (usp. Lk 1,36), nastup im je mogao biti u istoj godini.
Na blagdan Isusova krštenja, kojim svečano počinje Isusovo javno djelovanje, čitali smo u Matejevu Evanđelju da Isus dolazi na rijeku Jordan k Ivanu da ga krsti. Ivan je ostao nemalo začuđen zbog toga Isusova traženja govoreći mu: Ti mene trebaš krstiti, a ne ja tebe! Isus mu je protumačio da se treba ispuniti „pravednost“ Božja, sve ono što je Bog u svojoj Providnosti planirao. Nije se, zapravo, ni Ivan trebao krstiti, jer je bio očišćen od iskonskoga grijeha kada je „zaigrao“ u utrobi svoje majke Elizabete u njezinu susretu s Marijom koja je u svoje krilo već primila Drugu Božansku Osobu, Riječ Božju koja tijelom postade i nastani se među nama s imenom Isus – Spasitelj. Zbog toga oslobođenja od istočnoga grijeha i zbog toga što je Ivan pun Duha Svetoga „od majčine utrobe“ (Lk 1,15) Ivanu Crkva, i na Istoku i na Zapadu, svetkuje rođendan na ovome svijetu.
Dva Ivana. Za razliku od evanđeoskih sinoptika (Mt, Mk i Lk) Ivan evanđelist ne opisuje sam čin Kristova krštenja. On govori o prvoklasnu svjedočanstvu koje iznosi Ivan Krstitelj s obzirom na Krista. Svjedok je osoba koja je očima i ušima nazočila nekom događaju, zna to ispričati i iza toga čvrsto stajati.
– Ivan dođe kao svjedok (Iv 1,7);
– Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo (1,8);
– Ivan svjedoči: „koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene“ (1,15.30);
– Na židovsko pitanje: Tko si ti?, Ivan prizna: Ja nisam Krist, ni Ilija, ni Prorok, nego glas koji poziva na poravnanje puta Gospodnjega (1,19-24).
– Konačno: Među vama stoji kojemu ja nisam, ne samo ni do koljena, nego ni dostojan odriješiti remenja na obući njegovoj (1,28).
I potom apostol i evanđelist prikazuje susret Kristov i Krstiteljev u novome svjetlu s novim svjedočanstvom:
Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ (Iv 1,29).
Jaganjac Božji. Kada je ta vremenska oznaka „sutradan“ bila, nije iz konteksta posve razvidno. Nije toliko ni bitno, koliko je bitno ono što je tom prilikom Krstitelj rekao i posvjedočio o Isusu.
Biblijski tumači ističu da se pojmom „Jaganjac Božji“ služi samo Ivan evanđelist uz onaj Logos/Riječ Božju. A taj Jaganjac ima duboku starozavjetnu povijest i značenje. Ponajprije, krv pashalnoga/vazmenoga janjeta, poškropljena po dovratcima ulaza u židovske kuće u Egiptu, bijaše znak preživljenja izraelskih prvorođenaca prigodom prolaza/pashe anđela zatornika (Izl 12,12-13) u vrijeme izlaska iz ropstva u Obećanu zemlju.
Zatim, Ivan kao sin svećenika Zaharije znao je praksu u židovskom narodu, još od vremena izlaska iz Egipta, najprije na ulazu u Šator sastanka, a onda od 10. stoljeća prije Krista naovamo, nakon što je podignut Hram Gospodnji u Jeruzalemu, svakodnevno su prikazivana dva janjca na žrtveniku: jedan ujutro, drugi uvečer za okajanje grijeha (Izl 29,38-42).
Ima još jedna: moderni tumači ističu da je u aramejskom riječ talià imala dva značenja: janje i sluga. Tako da se Ivanov usklik može prevesti: Evo Sluge Božjega, koji se posvećuje poslanju spasenja.[1] Slugu Gospodnjega osobito ističe prorok Izaija.
Pisac Otkrivenja, koji se obično poistovjećuje s Ivanom evanđelistom, više od 30 puta upotrebljava termin janje, jaganjac, redovito povezan s krvlju: Jaganjac kao žrtva i pobjednik kojemu mirijade mirijadâ i tisuće tisućâ anđelâ kliču: “Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!” (Otk 5,12).
Spomenimo i to da je Isus, ne samo Jaganjac Božji koji svojom žrtvom oduzima grijeh svijeta, nego je on i Dobri Pastir koji život svoj daje za svoje stado (Iv 10,11), slika posve familijarna židovskomu narodu i u Starom Zavjetu i u Isusovo doba.
Za Krstitelja evanđelist Ivan veli da nije „poznavao“ Isusa (1, 31). Hoće reći da ga nije prije poznavao kao Logosa, kao Jaganjca, kao onoga na kojega se spušta Duh Sveti.
Ivan evanđelist, iako ne opisuje Isusova krštenja, ipak prenosi Krstiteljevo svjedočanstvu o Trećoj Božanskoj Osobi koja se u vidljivu obliku manifestirala u trenutku kada se Isus krstio:
Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: „Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji“ (Iv 1,31-34).
Ovdje je očito Ivanovo „poznanstvo“ Krista Mesije, ne bilo kakvo ljudsko poznanstvo, nego ono po izričitoj riječi Gospodnjoj, koja mu tumači da je Krist onaj pravi i potpuni krstitelj „Duhom Svetim“. I zato Krstitelj dodaje da je on očevidac i svjedok da je Krist – Sin Božji. Eto to predivno stupnjevanje Ivanove spoznaje darom Božjim očituje se u njegovu svjedočenju:
Krist je Jaganjac Božji koji svojom svojevoljnom žrtvom oduzima grijeh svijeta.
Na Krista se u trenutku njegova krštenja spušta Duh Sveti u obliku goluba, i ostaje na njemu.
Krist je autentičan krstitelj Duhom Svetim.
Krist je Sin Božji. I, doista, to je najveće Krstiteljevo svjedočanstvo po Objavi Božjoj. Sve se to očitovalo u Isusovu krštenju.
I Gospodin je Isus dao posebno svjedočanstvo o Ivanu Krstitelju, ne samo po njegovim izaslanicima, nego posebno nakon njegova uhićenja i pogubljenja: „On bijaše svjetiljka što gori i svijetli“ (Iv 5,35).
Ivanove značajke i poruke nama. Ivan je providnosno jedinstven čovjek, prorok, Kristov preteča, vrstan propovjednik, svjedok riječju i mučeništvom.
– Nama, kao da smo u mnoštvu koje ga sluša, poručuje da budemo svjedoci Krista Spasitelja: riječju i primjerom.
Čovjek pokore. Ivan je velik pokornik i po jelu i po odijelu, i u tijelu i u duhu. Sve mu je u stilu Bogu mila pokornika i isposnika.
– Nama kao svojim slušateljima ili čitateljima poručuje da zapovijedamo svojim strastima, a ne strasti nama!
Čovjek poniznosti. Ivan je primjer velike poniznosti. On se mogao pokazati „karizmatikom“ koji na Isusa zaboravlja a sebe mjesto njega postavlja, formira svoj pokret, udrugu, put. Ne! On tvrdi da je on samo putokaz, a Isus je Put! On je samo glas, a Isus je Riječ, Logos, Jaganjac Božji, Sin Božji. On kaže da nije dostojan svezati ni vezica na Isusovim sandalama.
– Nama poručuje da se u poniznosti borimo za posljednje mjesto koje nam nitko ne može oteti. Jer što se smatramo nedostojnijima, to nas Bog čini dostojnijima.
Neustrašiv. Ivan je čovjek velike hrabrosti. Za obranu Božje zapovijedi bio je spreman i život položiti. I položio je. Bog sređuje konačne račune!
– Nama: Bog se ne da natkriliti. On čudesno uzvisuje prijatelje svoje.
Prorok i više od proroka. Bog mu je povjerio proročku službu kao neposredna preteče Krista Spasitelja. I zadaću je obavio po mjeri milosti koja mu je dana.
– Nama: Svatko je od nas kršćana moralno dužan molitvom spoznati i djelom izvršiti zadaću koju nam je Bog u životu povjerio.
[1] S. Garofalo, Parole di vita, A, Vatikan, 1980., str. 194-195.
