Preporučujući svemogućemu Bogu plemenitu dušu Benedikta XVI., koji je preminuo u samostanu „Majke Crkve“ u Vatikanu, 31. prosinca 2022., željeli bismo s ovih nekoliko rečenica zahvaliti velikomu Papi, neprocjenjivu Božjemu daru Crkvi Kristovoj, na njegovu teološkom i crkvenom djelu,[1] motreći napose jednu točku na kojoj je on inzistirao i kao profesor teologije (1959.-1977.) i kao predstojnik Nadbiskupije i kao pročelnik Kongregacije i kao Vrhovni svećenik Katoličke Crkve (2005.-2013.) i kao Papa emeritus (2013.-2022.).
Sv. Ivan XXIII., papa (1959.-1963.), godine 1959. uz najavu Rimske sinode i reformu Zakonika kanonskoga prava, zakazao i Koncil, Drugi vatikanski (1962.-1965.). Ujedno je dao sugestije nekim kardinalima da organiziraju predavanja koja bi što vjernije raščlanila situaciju u Katoličkoj Crkvi, u kršćanskom svijetu i uopće u čovječanstvu, sve kao neposrednu pripravu za održavanje Koncila, stoljetnoga događaja u Crkvi, koji bi što adekvatnije odgovorio na potrebe i izazove ljudi i na „znakove vremenâ“.
Kardinal Giuseppe Siri, đenovski nadbiskup (1946.-1987.), tako u sjedištu svoje nadbiskupije, Genovi, godine 1961. organizira povremene konferencije na koje poziva neke europske kardinale visokih umnih kvaliteta i vizija da održe predavanja o temama o kojima bi se moglo raspravljati i na Koncilu.
Kardinal Josef Frings, koelnski nadbiskup (1942.-1969.), kada dođe na njega red, odazva se grimiznomu kolegi iz Genove i pozva u svoj nadbiskupski ordinarijat dr. Ratzingera, profesora dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Bonnu. Reče mu da mu treba solidno predavanje za Genovu i zamoli ga da on to pripremi kao svojevrstan nacrt.
Prof. Joseph Ratzinger, rođen 1927., uljudno odgovori da ima puno sposobnijih i iskusnijih profesora na samom Fakultetu, on je među njima najmlađi (34 mu godine). Kardinal inzistira da on to prihvati i učini kako može najbolje prema svomu viđenju i poimanju. Profesor prihvati izazovnu ponudu i nakon određena vremena donese nacrt predavanja kardinalu. O ovome sve detaljno priča sam izraditelj nacrta, ali tek nakon više od 50 godina, tj. kao papa Benedikt XVI., i to u susretu s klerom svoje Rimske biskupije prije deset godina, 14. veljače 2013.,[2] dva dana nakon što je na kardinalskom konzistoriju najavio svoje odreknuće od papinske službe.[3] Razlog tomu govoru o predavanju jest možda i sama nakana Papina da pokaže kako je bio istih temeljnih teoloških zasada i kao mladi profesor u Bonnu i kao Papa u Vatikanu.
Fringsovo predavanje zakazano je za 28. studenoga 1961. Nazočni njemački kardinal nije mogao osobno pročitati predavanje zbog slaba očinjega vida, ali je njegovo predavanje ne samo izloženo nego i objavljeno te iste godine.[4]
Kardinal je Frings doslovno prihvatio Ratzingerov nacrt predavanja, od riječi do riječi i od zareza do zareza, i kako je napisan tako je i pročitan, kao gotovo predavanje.
Malo vremena nakon toga Papa poziva kardinala Fringsa, koji sav u strahu, misleći na predavanje u kojem je možda nešto krivo formulirao, i sada će mu Papa spočitnuti odstupanje od pravih crkvenih pozicija. Dok je na sebe stavljao kardinalsko znakovlje, govori svomu tajniku: „Možda mi je ovo posljednji put da nosim ovu kardinalsku odjeću!“ Kada je ušao u audijenciju, Papa pođe k njemu, zagrli ga i reče mu: „Hvala Vam, Uzoriti. Vi ste rekli ono što sam ja htio reći, ali nisam našao pravih riječi.“
Hereza relativizma. U tom je „nacrtu“ prof. Ratzinger, dajući teološki pregled od Prvoga vatikanskoga koncila (1869.-1870.), dakle u posljednjih stotinjak godina, na osobit način istaknuo prijetnju i napast relativizma u teologiji, u moralnim zapovijedima i uopće u Crkvi. Relativizirati nešto što je samo prividno „apsolutno“, može biti dobra, pozitivna i korisna stvar. Ali relativizirati vjersku istinu, utemeljenu na biblijskom nauku i na stalnoj crkvenoj predaji i crkvenom učiteljstvu, tumačiti je jednom na jedan a drugi put na posve drugi način, to je heretičan udarac na tu vjersku istinu.
Sveti je Pavao na propovjednike drukčijega Evanđelja udarao kaznom odcjepljenja od Crkve sve dok se ne pokaju.
Ustrajan protivnik relativizma. Kardinal Frings poveo je 1962. na Koncil kao svoga perita, teološkoga stručnjaka, mladoga profesora Ratzingera, jednoga od 300 koncilskih teologa koji su priređivali tekstove i davali ih na raspravu, preradu i glasovanje koncilskim ocima, biskupima, kojih je bilo oko 2.500. Ratzinger je i za vrijeme četiriju zasjedanja Koncila i nakon njega, osobito za vrijeme svoje službe pročelnika Kongregacije za nauk vjere (1982.-2005.) osobito inzistirao na jasnim odgovorima protiv hereze ili „diktature relativnosti“ i u svojim govorima, i u službenim dokumentima, kojih je on sam kao Prefekt potpisao oko osamdeset. Pozvao je na „informativni“ teološki razgovor, i više od „razgovora“, najmanje 17 istaknutih teologa.
Ističemo dva takva dokumenta usmjerena protiv teološkoga relativizma.
Naputak „Libertatis nuntius“ – Vjesnik slobode, o „teologiji oslobođenja“ iz 1984. godine, u kojem se naučava da se ne može umjesto Isusovu Evanđelju utjecati marksističkim načelima i porukama, odnosno ne mogu teološki kriteriji biti relativizirani i podređeni „klasnoj borbi“ kako bi se narodne mase mogle izvući iz nevolje siromaštva i drugih društvenih zala. U 18 brojeva dokumenta marksistička je ideologija u raznim izvedenicama spomenuta skoro 30 puta.[5]
Izjava „Dominus Iesus“ – Gospodin Isus, 2000. godine, drugi je dokument protiv diktature relativnosti. Izjava o jedincatosti i spasotvornoj univerzalnosti Krista i Crkve.[6] Prema naopakoj teoriji koju su zastupali neki teolozi, Krist nije jedini, jedincati, sveopći Spasitelj svijeta, izvan kojega nema spasenja, nego jedan od „spasitelja“, uz tolike druge utemeljitelje religija, pa čak neki drugi mogu biti i bolji od Isusa. Ova je Kongregacijina Izjava napadana osobito s ekumenskoga stajališta.[7]
Diktatura je neograničena vladavina koja monopolizira svu vlast u nekoj instituciji, bez faktora kontrole. Na početku konklava godine 2005. kardinal Ratzinger, dekan Kardinalskoga zbora (2002.-2005.), definirao je diktaturu relativnosti kao stanje duha „koji ništa ne priznaje kao definitivno i koji kao posljednju mjeru dopušta samo vlastito ja i njegove prohtjeve“.[8]
U Zagrebu je 2007. održan simpozij o „Diktaturi relativizma“, a predavanja su objavljena 2009. godine.[9]
Posljedice. Iz hereze ili diktature relativizma niču razni praktični zaključci i na području teologije i religije kao i na ćudorednom terenu:
– da su sve religije jednakovrijedne;
– da se u svima i po svima može čovjek spasiti;
– da u Isusovo vrijeme nije bilo magnetofona i diktafona te da se ne zna koje su točno doslovne Isusove riječi – ipsissima verba Christi…
Iz teološkoga relativizma slijedi i moralni relativizam, nadasve raširen u pitanjima umjetna začeća, pobačaja, ženidbenih veza, eutanazije i sličnih tema.
Takva poimanja čine Crkvu suvišnom ili je kao društveno-humanitarnu organizaciju prilagođuju duhu vremena; čine katoličku vjeru ispraznom i sve vodi u bespuća vjerske i moralne zbiljnosti.
Za Benedikta XVI. može se reći da je „dobar boj bio“, sve po pravilima umne i moralne borbe, apsolutno smatrajući apsolutnim, a relativno relativnim; da je ovozemnu „trku završio“ u svojoj 95. godini, i da nije samo u sebi „vjeru očuvao“ nego je prioritetno i u braći svojoj „učvršćivao“ i u svim vjernicima koji „s ljubavlju“ čekaju Kristov Pojavak (usp. 2 Tim 4,7-8).
Requiescat in pace Christi!
[1] Svoj kratak životopis Papa je izložio 2000. godine članovima Papinske akademije znanosti, koja ga je izabrala za svoga počasnog člana: https://www.vjeraidjela.com/ratzinger-o-sebi-godine-2002/
[2] https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/it/speeches/2013/february/documents/hf_ben-xvi_spe_20130214_clero-roma.html
[3] https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/la/speeches/2013/february/documents/hf_ben-xvi_spe_20130211_declaratio.html
[4] Fondazione Columbianum 1961; mrežna stranica: https://alleanzacattolica.org/il-concilio-ecumenico-vaticano-ii-di-fronte-al-pensiero-moderno/
[5] https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_19840806_theology-liberation_en.html
[6] https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_20000806_dominus-iesus_en.html (hrvatski prijevod vidi ovdje).
[7] Vidi članak „Izjava Dominus Iesus“, u: Vrhbosnensia, 2/2001., str. 329-339.
[8] https://www.vatican.va/gpII/documents/homily-pro-eligendo-pontifice_20050418_it.html
[9] M. Nikić; K. Lamešić, ur., Diktatura relativizma, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2009.
