Mogli bismo reći da današnje društvo ne gleda blagonaklono na brak i obitelj. Naime, mnogi pokazatelji i suvremeni trendovi potvrđuju da se braku i obitelji ne pridaje ona važnost koju oni po sebi zaslužuju. Različiti su tome utjecaji, od suvremenog ubrzanog načina života do izravnog promoviranja takvih ponašanja koji djeluju razarajuće na te temeljne stanice ljudskog društva.
Kao posljedicu takvog stanja imamo sve češća razmišljanja kako su brak i obitelj kakvu poznajemo stoljećima zastarjele institucije i da ih treba ukinuti, a da bi se otvorio prostor nekim novim oblicima zajedničkog života. Međutim, brak i obitelj su mjesta unutar kojih se stječu mnoge kreposti i odgaja se za najviše vrjednote i zato oni trebaju biti posebno njegovati, a ono što nije dobro ozdravljati.
Ako imamo tako u vidu brak, kao zajednicu jedne žene i jednog muškarca, onda pronalazimo smisao njegova postojanja u onome o čemu nas slikovito i poticajno izvještava još Knjiga Postanka kada progovara o Adamu kao onome kojega je Bog stvorio i darovao mu odgovornu vlast nad svim živim i neživim stvorovima, ali je on i dalje osjećao veliku samoću sve dok mu Bog nije stvorio životnu družicu – Evu. Nju je pak stvorio iz Adamova rebra, što valja tumačiti slikom njihova jednakog dostojanstva, jer se rebro nalazi u blizini srca.
Sva ta plemenitost i snaga braka lijepo je sažeta u Post 2,18-24:
I reče Jahve, Bog: »Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.« Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju,
mesa od mesa mojega!
Ženom neka se zove,
od čovjeka kad je uzeta!«
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.
Drugim riječima, čovjek ima potrebu za drugim bićem kakvo je i sam, a ta se potreba najizvrsnije ostvaruje u braku, kada njih dvoje postaju jedno tijelo, odnosno, kako će to Sveto pismo reći, tek njih dvoje zajedno čine čovjeka. Zato se oni i odvajaju od oca i majke da bi nastavili zajednički život, kao jedno tijelo i jedna duša. U tom je smislu bračna ljubav slika ljubavi unutar Presvetoga Trojstva i po njoj čovjek najbolje pokazuje da je slika Božja, onaj koji je sposoban i spreman ljubiti onoga drugoga, kako se ljube Otac, Sin i Duh Sveti.
S obzirom na to, može se reći da postoje tri najvažnija kriterija istinske ljubavi, a to su sebedarje, iskrenost i vjernost otvorena životu. Sebedarje podrazumijeva čovjeku spremnost darovati se drugom biću, na način da se ne zatvara u egoizam, nego da u ljubavi i poštovanju ugađa drugome, imajući puno razumijevanje za njihove zajedničke i posebne potrebe. Iskrenost je vrlina po kojoj muž i žena žele živjeti u međusobnom povjerenju da ih onaj drugi neće i ne želi prevariti ni u čemu. Vjernost pak otvorena životu podrazumijeva da će jedno drugom biti vjerni i nipošto neće dozvoliti da njihovu bračnu zajednicu rani grijeh preljuba, a jednako će tako htjeti biti sustvaratelji Božji rađajući i odgajajući djecu.
Upravo su ta dva elementa – vjernost i prenošenje života – svrhe poradi kojih ljudi redovito i sklapaju brakove, pa će Crkva isticati njihovu vrijednost i poticati da u tom smislu bračna zajednica bude svakim danom sve svetija. Kršćanski se bračni drugovi upravo na to i obvezuju u sakramentu ženidbe te time pokazuju ozbiljnost pristupanja izgradnji bračne i obiteljske zajednice.
Poseban oslonac i poticaj u tome vidimo u onome što je Isus naučavao i činio, a napose u njegovim riječima o opasnosti rastave i preljuba, a još više u tome što je sam živio u obiteljskoj zajednici, pa nam tako Sveta Obitelj – obitelj Isusa, Marije i Josipa – stoje kao uzor koji smo pozvani uvijek nastojati slijediti.
Važan poticaj nam daje i sveti Pavao, koji na više mjesta govori o obiteljskom ćudoređu i gdje poziva bračne drugove na međusobnu ljubav i podložnost. Tako kaže da se žena treba pokoravati mužu jer je on njezina glava i tako dolikuje u Gospodinu, odnosno važno je imati na pameti da je muž pater familias (otac obitelji) – glava obitelji koja se zaštitnički brine za sve njezine članove. Iako se nama danas to može činiti tvrd govor, najbolje se može primijetiti na što Pavao smjera ako se vidi naopakost onih bračnih i obiteljskih zajednica u kojima je muž manji od makova zrna, a žena vodi glavnu riječ. S druge strane, jednako se tako vidi ljepota obitelji ondje gdje je muž glava obitelji u pavlovskom smislu, tj. onaj koji je njezin zaštitnik i hranitelj, spreman za svoju ženu i svoju obitelj dati i svoj život, kako je to i Krist učinio za Crkvu.
Nadograđujući na Svetom pismu i onome što je činio i naučavao Isus, Crkva je razvila bogato gledanje na brak i obitelj, a po kojem je obitelj prije svega slika ljubavi Presvetoga Trojstva. Kad je obitelji prava glava Bog, onda se i ona skladno razvija i pronalazi duboku vrijednost u prihvaćanju onakvih obiteljskih odnosa i veza kakvi su odvijeka u Božjem naumu. Zato Crkva ističe kako je obitelj škola potpunije čovječnosti, odnosno ona je prenositeljica ljudskih i kršćanskih vrjednota, ona u kojoj se izgrađuju svi njezini članovi. Zato su roditelji dužni odgajati svoju djecu, kršćanski roditelji su uz to još dužni prenijeti djeci kršćanski odgoj, a djeca su dužna brinuti se za onemoćale i ostarjele roditelje. Crkva pri svemu tome naučava da je zbog tolikih dobrobiti braka i obitelji jako važno da civilne vlasti čine sve što je u njihovoj moći da zaštite brak i obitelj od svih mogućih negativnih i razarajućih utjecaja, te da svim sredstvima rade na njihovu uzdignuću, jer jedno društvo pokazuje koliko je zdravo upravo po tome koliko su mu zdrave obitelji.
Tako u Katekizmu Katoličke Crkve, u broju 2205 stoji:
»Kršćanska obitelj je zajedništvo osoba, znak i slika zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga. Njezina roditeljska i odgojna služba odsjaj je Očeva stvoriteljskog djela. Obitelj je pozvana s Kristom dijeliti molitvu i žrtvu. Svakodnevna molitva i čitanje riječi Božje jača u obitelji ljubav. Kršćanska je obitelj blagovijesnica i misionarka.«
Međutim, nasuprot takvom idealu, danas moramo priznati da su i brak i obitelj u velikoj krizi i da postoje različita negativna stanja koja umanjuju njihovu važnost i uzvišenost. Tako se istinskoj bračnoj i obiteljskoj ljubavi npr. protive bludnost, blud, silovanje, incest, samozadovoljavanje, preljub, poligamija, pornografija, prostitucija obiteljsko nasilje, različite seksualne devijacije, rastava i slično. Ono što se danas čini nedovoljno jasnim i pomalo čudnim tiče se činjenice kako su neka od navedenih stanja već prilično raširena i prihvaćena u društvu kao normalna, bez dovoljnog uviđanja njihovih opasnosti na zdravlje braka i obitelji. Tome bitno pridonose mediji i različite građanske grupacije, koji svojim djelovanjem nerijetko štete braku i obitelji kao najvažnijim stanicama ljudskog društva i tako pridonose njihovom sve bržem raspadu. To se posebno odnosi na njihov stalni pritisak na državne vlasti da redefiniraju stoljećima uvriježene zakonske norme vezane uz brak i obitelj.
U tom je svjetlu poželjno prepoznati važnost crkvenog učenja o negativnostima koje proizlaze iz degradacije braka i obitelji, a na njih posebno upozorava Katekizam Katoličke Crkve u svojim brojevima 2351-2359 i 2380-2391.
Tako Katekizam u br. 2351 navodi kako se bračnoj čistoći i ljubavi protivi bludnost, odnosno razuzdana želja kojoj je cilj isključivo užitak u spolnom sjedinjenju, a kao takva ne vodi računa ni o važnosti bračnog sjedinjenja u ljubavi i poštovanju ni o važnosti rađanja i odgoja djece.
U br. 2352 Katekizam govori o neurednosti samozadovoljavanja ili masturbacije, a koji vrijeđa bračnu čistoću prvenstveno iz razloga jer stavlja osobni užitak ispred uzajamnog darivanja bračnih drugova i njihova sjedinjenja u ljubavi, a kojim se uz to izigrava bitna svrha bračnog života – otvorenost rađanju.
U br. 2353 Katekizam govori o bludu, kao još jednom ozbiljnom načinu degradiranja bračne ljubavi, a riječ je o spolnom sjedinjenju slobodnog muškarca i slobodne žene izvan ženidbe, odnosno o teškoj povredi dostojanstva osoba i ljudske spolnosti, jer je ona prirodno usmjerena na dobro supružnika i rađanje i odgajanje djece. Uz to dodaje kako je riječ o velikoj sablazni, s obzirom da se na takav način kvare mladi, jer nisu u stanju vidjeti uzvišenost bračnog života.
Katekizam nadalje govori o pornografiji, koju definira kao izvlačenje spolnih čina iz intimnosti partnera, a s ciljem da se pokažu trećim osobama. Pornografija je teška moralna neurednost koja vrijeđa sve koji u njoj na bilo koji način sudjeluju, od onih koji dijele takve sadržaje do onih koji ih gledaju. Drugi je naime na takav način tek objekt naslade i vulgarnog užitka, a sama pornografija može bitno utjecati na širenje općeg nemorala i zato je važno da biva suzbijana civilnim zakonima.
Prostitucija je još jedan oblik povrede bračne ljubavi, jer duboko umanjuje dostojanstvo one osobe koja se prostituira, budući da je svedena na objekt požude i zarade, a time teško griješi protiv kreposti čistoće i odnosu prema tijelu kao hramu Duha Svetoga. Njezina opasnost naročito izvire iz raširenosti, kao i iz razloga jer često pogađa ranjive skupine, kao što su siromašne žene i djevojke, mladi s nedovoljno razvijenom kritičnošću i sl.
Još jedan oblik koji grubo vrijeđa bračnu ljubav je silovanje, tj. nasilni ulazak u spolnu intimu neke osobe. Kao takvo, silovanje je krajnje nepravedan čin koji odbacuje pravo osobe na njezinu slobodu i tjelesnu i moralnu cjelovitost. Ukoliko je riječ o incestu ili rodoskvrnuću, odnosno silovanju koje čine krvni srodnici, onda je ono moralno još znatno teže.
U br. 2357-2359 Katekizam govori o homoseksualnosti, navodeći kako je riječ o odnosima između muškaraca i žena koji osjećaju privlačnost prema osobama istog spola. Oslanjajući se na Sveto pismo i Predaju, Katekizam kaže da su takvi odnosi u sebi moralno neuredni, jer se protive naravnom zakonu, zatvaraju se daru života i ne proizlaze iz prave osjećajne i spolne komplementarnosti. Ipak, Katekizam ističe kako su sami homoseksualni čini grešni, dok osobe koje osjećaju homoseksualne sklonosti imaju svoje ljudsko i kršćansko dostojanstvo jednako kao i svaka druga osoba, ali su pozvani živjeti u spolnoj čistoći, a svoje stanje prinijeti Bogu kao žrtvu.
Uz navedene povrede čistoće bračne ljubavi i čistoće, o kojima se govori u br. 2351-2359, Katekizam govori i o povredi dostojanstva ženidbe, u brojevima 2380-2391. Riječ je o stanjima koja su protivna obvezama i obećanjima koja su dvoje izrekli jedno drugom u ženidbi. Ukoliko je riječ o sakramentalnoj ženidbi dvoje vjernika, onda je njihova težina još veća i ozbiljnija. Tako naglašava opasnosti koje izviru iz preljuba, rastave, poligamije, incesta, slobode veze i prava na pokus.
Govoreći o preljubu, Katekizam ga definira kao bračnu nevjeru, odnosno spolno sjedinjenje dviju osoba u kojemu je barem jedna vezana ženidbom. Naslanjajući se na Novi zavjet, prema kojem je Isus oštro osuđivao preljub, Crkva naučava da je riječ o teškom grijehu i povredi dostojanstva ženidbe, budući da se poništava obećanje vjernosti dano u činu ženidbe, odnosno u sakramentu ženidbe. Kao takav, preljub bitno utječe ne samo na supružnike nego i na djecu.
Rastava je također težak oblik povrede dostojanstva ženidbe, jer je suprotna obećanjima i obvezama izrečenim u ženidbi, a po kojima su supružnici slobodno sklopili ugovor da će živjeti zajedno dok ih smrt ne rastavi. Iako ponekad za samu rastavu mogu postojati opravdane okolnosti, posebno u slučajevima obiteljskog nasilja ili ako je netko ostavljen bez svoje volje, ipak ona redovito ostavlja trajne posljedice na cijelu obitelj, a posebno na djecu. Štoviše, prekid takvog saveza otvara mogućnost za sklapanje druge ženidbene veze (građanske), odnosno za preljub, jer se u Katoličkoj Crkvi tvrda i izvršena ženidba ne mogu nikada razriješiti, osim smrću jednog od supružnika.
Poligamija ili mnogoženstvo također vrijeđa ženidbeni savez i dostojanstvo ljudske osobe, jer je riječ o nepravednom odnosu među svim sudionicima bračne zajednice. Mnogoženstvo se u konkretnim situacijama odnosi na one osobe koje žive ili su živjele u državama u kojima je poligamija zakonski dopuštena i koje su se obratile na kršćanstvo. Takve su osobe dužne napustiti takav oblik bračnog života, ali su istovremeno dužne poštovati obveze preuzete prema bivšim ženama i djeci.
Rodoskvrnuće ili incest označava intimne odnose između krvnih srodnika ili onih koji su vezani tazbinskim vezama (odnos između jednog supružnika i rodbine drugog supružnika). Takvi odnosi su teško grešni i nepravedni, a uz to čovjekovo dostojanstvo svode na animalnu razinu.
Sloboda veza još je jedan oblik povrede dostojanstva ženidbe, a riječ je o obliku kada muškarac i žena, čija veza uključuje intimne odnose, odbijaju javno i pravno sklopiti ženidbu. Takva veza može biti znak nedostatka potpunog povjerenja u drugu osobu, a može prikrivati i neka druga neželjena stanja, kao npr. konkubinat ili priležništvo (trajna izvanbračna zajednica, divlji brak), odbijanje ženidbe uopće, odbijanje preuzimanja obveza koje proizlaze iz ženidbe itd. Takva veza umanjuje vjernost, degradira smisao same obitelji, olako prelazi preko grijeha bluda i slično.
Mnogi danas zagovaraju i pravo na pokus, odnosno riječ je o takvim razmišljanjima po kojima muškarac i žena žele najprije jedno vrijeme živjeti u slobodnoj vezi, a onda, tek ako procijene da si međusobno odgovaraju, sklopiti i ženidbu. I to se protivi dostojanstvu ženidbe iz sličnih razloga kao i slobodna veza, odnosno riječ je o nedostatku povjerenja i istinske ljubavi u sebedarju, a uz to mogu postojati i neka druga prikrivena nepoželjna stanja.
Osim navedenoga, u novije vrijeme možemo govoriti i o mnogim drugim stanjima koja izravno ili neizravno vrijeđaju dostojanstvo braka i obitelji, a posebno se u tom smislu opasnom pokazuje tzv. rodna ideologija. Riječ je o različitim nastojanjima nekih skupina i pojedinaca koji se na necjelovit i pristran način zalažu za prava tzv. seksualnih manjina, često i mimo i protiv njihove volje, a s ciljem kako bi destabilizirali tradicionalni brak i tradicionalnu obitelj. Imajući u vidu takve opasnosti, vidljive u raspadu obitelji i pokušaju redefiniranja braka, više je zemalja iskoristila zakonsku mogućnost i preko referenduma zaštitila brak. Tako je i u Republici Hrvatskoj 2013. god. proveden referendum, a na kojem su građani odlučili da se u Ustav RH unese definicija koja glasi: “Brak je životna zajednica žene i muškarca” (čl. 62), čime se želi reći da se nijedna druga životna zajednica ne može nazvati brakom.
Sve nam to pokazuje kolika je važnost svetosti i nepovredivosti braka i obitelji i zato Crkva ustraje na svom putu promicanja njihova dostojanstva, nasuprot svim negativnostima kojima se vrijeđaju bračna i obiteljska zajednica. Još više, Crkva naglašava važnost i vrijednost kršćanskih brakova i obitelji, kao onih koji svoj temelj imaju u svetom ženidbenom savezu i koji su posebno pozvani promicati sve općeljudske i evanđeoske vrjednote. Stoga se može reći da su nam i društvo i Crkva onoliko zdravi koliko su nam zdrave obitelji, a obitelji su nam zdrave u onoj mjeri u kojoj odražavaju sliku Presvetoga Trojstva i Božje ljubavi.
