U Buku su 22. prosinca 2022. ispraćeni na vječni počinak posmrtni ostaci nedavno preminulog svećenika Požeške biskupije Slavka Starčevića. Svetu misu zadušnicu pred mrtvim tijelom u župnoj crkvi Sv. Jurja Mučenika u Buku predvodio je u zajedništvu s brojnim svećenicima požeški biskup Antun Škvorčević. Na početku je kazao kako je svećenik Slavko iznenada preminuo kako nismo očekivali, ali se smrt ne događa po našem redu i rasporedu, nego po Božjem pozivu. Stoga ovdje stojimo utješeni pred tom činjenicom jer je se i ova smrt dogodila s Bogom i po njegovom naumu. Zahvalivši Bogu što je svećenika Slavka pozvao u život i svećeništvo, biskup je zahvalio i svećeniku Slavku za sve što je u svojoj krhkosti nastojao učiniti služenjem Bogu i ljudskim dušama. Izrazio je kršćansko suosjećanje bratu Stjepanu i šogorici Ružici te nećacima Daliboru i Marijanu s obiteljima, vjernicima bučke Župe te svim prisutnim svećenicima Požeške biskupije. Svoj uvod biskup je završio riječima kako ovom svećeničkom smrću možda jesmo brojčano manji, ali smo duhovno snažniji jer nas i ona potiče na još zauzetiju vjernost Isusu Kristu u svom poslanju.

Uvodeći u homiliju biskup Antun je kazao: »Želio bih na zemaljskom oproštaju s vlč. Slavkom Starčevićem kratko podsjetiti na njegov životni put. Rođen je 2. rujna 1957. godine u Lakušiji, župa Požeške Sesvete, od oca Petra i majke Ane r. Bošnjak. Osnovnu školu polazio je u Požeškim Sesvetama i Pleternici, nakon čega odlazi u Dječačko sjemenište na zagrebačkoj Šalati, gdje pohađa Interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika. Nakon što je položio ispit zrelosti ulazi u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu i upisuje Bogoslovni fakultet, te je diplomirao 1983. godine. Za đakona je zaređen 5. prosinca 1982. po rukama pomoćnog zagrebačkog biskupa Đure Kokše, a za svećenika zaredio ga je u zagrebačkoj Katedrali kardinal Franjo Kuharić, 26. lipnja 1983. U ljetu iste godine imenovan je župnim vikarom u Župi sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu, a iduće 1984. župnim vikarom u Župi Pohoda BDM u Čučerju gdje ostaje sve do 1988. godine, kada je imenovan upraviteljem Župe Uzašašća Isusova u Ruševu. U ljeto 1992. razriješen je navedene službe i imenovan upraviteljem Župe sv. Kuzme i Damjana u Kuzmici, gdje ostaje sve do ljeta 2007. godine, kada je imenovan župnikom Župe sv. Jurja Mučenika u Buku. Uz župničku službu u Kuzmici i Buku bio je najprije dušobrižnik u Općoj županijskoj bolnici u Požegi, a potom mu je povjerena briga za pastoral vjernika u kazneno-odgojnim ustanovama u Požegi. U ljetu 2021. godine razriješen je navedene službe u Zatvoru i imenovan dušobrižnikom u Domu za starije i nemoćne osobe Baketarić u Resniku. Duže vremena imao je zdravstvenih poteškoća, ali je svojom željom i upornošću ostao djelovati kao župnik u Buku sve do ranih jutarnjih sati 20. prosinca 2022. kada je nenadano u župnom domu preminuo. Umjesto da je pošao u crkvu slaviti misu zornicu sa svojim župljanima, osvanuo je na pragu vječnosti u kući Očevoj u 66. godini života i 40. svećeništva. To je ono što možemo reći o vlč. Slavku Starčeviću, slažući nadnevke u kojima je on činio određene životne korake.«

Biskup je zatim nastavio: »No, vrijeme došašća, priprave za svetkovinu Isusova rođenja, te naviještena Božja riječ upućuje nas na to da dubljim pogledom pristupimo njegovu životu. Došašće nas, naime, podsjeća da su iščekivanje i nada bitne sastavnice našeg postojanja, te da je sav naš život svojevrsni advent. Iščekivanje je usmjerenost našeg života na ono što sami ne možemo ostvariti a uvjereni smo da to postoji, da nam to pripada te da ima netko tko nam to može dati. Iščekivanjem potvrđujemo da nismo samodostatna bića, nego ovisna o drugome. Predmet našeg iščekivanja može biti nešto što mogu ostvariti ljudi. No, mi se usuđujem iščekivati i ono što nas nadilazi, a proizlazi iz našega duha, kojim dohvaćamo svu širinu našeg postojanja, u dimenzijama koje posvema nadilaze ljudske mogućnosti, ovise o nekome tko je naš gospodar, tko nas je pozvao u život i može s nama nešto učiniti i na kraju naših fizičkih mogućnosti i snaga. S iščekivanjem je povezana i veličina naših nada, utemeljenih u onome koga smatramo moćnim da ih ostvari.

Iščekivanje i nade označile su i sav zemaljski prolaz ovim svijetom svećenika Slavka Starčevića. Dobro mi je poznato s kakvim iščekivanjem su bile povezane njegove zdravstvene poteškoće i da je s obzirom na njih nastojao uz pomoć liječnika poduzimati što je ljudski moguće. U razgovoru s njime o tom pitanju uvijek me je uvjeravao da on to može sam rješavati bez zauzimanja drugih, te sam osjećao određenu nemoć pred njegovom slobodom čije dostojanstvo je trebalo poštivati i u slabosti.«

Završavajući homiliju, biskup Antun je istaknuo: »No, iščekivanja i nade svećenika Slavka nadilazile su ljudske mogućnosti i bile su budne u dimenzijama o kojima govori sv. Pavao u naviještenom prvom čitanju a Isus u evanđelju. Apostol upozorava Filipljane da nam je domovina na nebesima odakle iščekujemo Spasitelja našega Isusa Krista, koji je moćan naše smrtno tijelo suobličiti svome slavnom uskrslom tijelu, našu prolaznost odjenuti u vječnost. Pišući pak Rimljanima isti Apostol uvjerava kako zahvatom Božjim u našu prolaznost po Isusu Kristu treba da se ovo naše „raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo naše smrtno obuče u besmrtnost“ (1 Kor 15,54).

Bog je svoje mogućnosti i namjeru s obzirom na nas očitovao u Isusovu uskrsnuću, pobjedi nad smrću, te su u njemu naša iščekivanja i nade dobile najveći izraz. Usred vlastitih slabosti, preminuli subrat Slavko označio je svoje zemaljsko postojanje iščekivanjima i nadama najdublje povezanih s Isusom Kristom, očitujući ih svojim svećeničkim opredjeljenjem i služenjem. Uvjeren sam da te nade nisu bile uzaludne, da ih Isus Krist neće iznevjeriti i da je svećenik Slavko među onima koje će Gospodin – kako kaže u današnjem evanđelju – posjesti za stol i sam ga poslužiti puninom života u vječnosti, koju samo on može darovati.

Dragi svećeniče Slavko! Zahvaljujem ti za sve dobro oko kojeg si nastojao u svom svećeničkom poslanju. Neka Isus Krist kojem si vjerovao i na zemlji služio bude i tvoja vječna nagrada u milosrđu koje prašta grijehe, ljubavi koja je jača od smrti, u neprolaznoj radosti, punini svjetla nakon što si prošao kroz tamu smrti. S njime se rodio na božićno svjetlo i radost u vječnom zajedništvu sa svima svetima«, zaključio je biskup Antun.

Nakon popričesne molitve uslijedili su oproštajni govori. U ime svećenika Požeške biskupije riječi zahvalnosti preminulom subratu svećeniku Slavku uputio je Ivan Nikolić. Na početku je svima izrazio sućut i naglasio kako svaka smrt zaslužuje našu pozornost i poštovanje uz sve one osjećaje gubitka zbog odlaska čovjeka iz naše blizine. Podsjetio je kako u takve događaje želimo utkati osjećaje vjere, kao što apostol kaže: »Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade.« Istaknuvši da i pred ovom smrću stojimo sa stavom vjere, svećenik Nikolić je podsjetio na život plemenitog pokojnika, napose na njegovu ljubav prema ljudima i svećenicima. Kazao je kako je uz onaj redoviti župni pastoral jako puno davao i kao bolnički te zatvorski dušobrižnik. Zahvalio mu je za sve ono što je i među svećenicima živio i svjedočio. U ime župljana Župe Sv. Jurja Mučenika u Buku riječi oproštaja i zahvalnosti izrekla je vjernica Snježana Marić. U svom govoru naglasila je dobrotu, upornost i požrtvovnost koju je svećenik Slavko ugradio u Župu Buk, podsjetivši kako je uvijek bio spreman svakom pomoći. Zahvalila je pokojnom Slavku za sve trenutke koje je proveo s njima, brojne duhovne savjete, podršku i pomoć.

Tijelo preminulog svećenika Slavka ispraćeno je potom iz crkve na mjesno groblje u pokojnikovo rodno mjesto Lakušiju, filijalu župe Svih Svetih Požeške Sesvete gdje je biskup Antun predvodio obred ukopa. Na koncu je biskup Antun u ime svećenika Slavka zahvalio svima onima koji su se ugradili u njegov život, od roditelja i rodbine, do onih koji su mu bili dobri posljednjih dana života, među kojima je i dugogodišnja domaćica. Svećeniku Slavku poželio je vječni mir u onoj domovini koju nam je priskrbio Isus Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem, a obitelji i župljanima Božju utjehu.

Izvor: Požeška biskupija