U III. dijelu Sume teologije, 83. pitanju, 2. članku, sv. Toma Akvinski godine 1273. razmatra pitanje je li točno određeno vrijeme za slavljenje euharistijskoga otajstva? Drugi od pet prigovora glasi:
Kristova muka obilježava se u Crkvi u petak prije Uskrsa, a ne na božićni blagdan. Budući da ovo svetootajstvo stoga treba spominjati o Gospodinovoj muci, čini se neprikladnim da se na Božićni dan ono slavi tri puta, a da se na Veliki petak posve propušta.
Akvinac na taj i druge iznesene prigovore odgovara:
Ali nasuprot tomu je običaj koji Crkva obdržava prema kanonskim propisima.
Odgovaram da treba reći kako se u slavljenju ovoga otajstva pazi i na prikazivanje/zastupanje/predstavljanje Gospodinove muke i na sudjelovanje u njezinu plodu, pa prema oboma treba odrediti vrijeme prikladno za slavljenje ovoga svetootajstva. Budući da zbog svojih svakodnevnih nedostataka plodove Gospodinove muke trebamo iz dana u dan, to se svetootajstvo u Crkvi redovito nudi danomice. Stoga nas i Gospodin uči moliti: „Kruh naš svagdanji daj nam danas!“ (Luka 11, 3). Izlažući to, Augustin u knjizi O Gospodinovim riječima kaže: „Ako je kruh svagdanji, zašto ga uzimaš nakon godinu dana, kao što Grci na istoku običavaju činiti? Primaj svednevice, što ti svaki dan koristi“ (XXVIII., Migne, Patrologia latina, svezak 39, stupac 1908). A kako je Gospodinova muka svetkovana od ure treće do ure devete [između 9 i 15 sati], zato se u pravilu u to doba dana ovo svetootajstvo svečano slavi u Crkvi.
A na poseban prigovor o trostrukom slavljenju Euharistije na Božić ističe:
Na drugi prigovor treba reći da s dolaskom zbilje prestaje lik. A ovo je svetootajstvo neki lik i uzorak Gospodinove muke, kao što je rečeno. I zato se na dan kad se upravo Gospodinova muka promišlja kako se stvarno zbila, ne slavi posveta ovoga svetootajstva. A da Crkva ni toga dana ne bude bez ploda Muke koji nam je ponuđen po tom svetootajstvu, Tijelo Kristovo, posvećeno dan prije, ostavlja se da se toga dana pojede; ali Krv se ne sprema zbog opasnosti da se prolije i zato što je krv posebnija slika Gospodinove muke, kako je gore navedeno (Suma teologije, III. dio, 78. pitanje, 3. članak, na 2.). Nije istina ni, kako neki tvrde, da se vino mijenja u Krv kad u njega padne čestica Kristova tijela, jer to se ne može učiniti drukčije nego posvećenjem učinjenim pod dužnim oblikom riječi.
Na Božićni se dan slavi više Misa zbog Kristova trostrukoga rođenja.
Jedno od njih je rođenje u vječnosti, koje je nama skriveno. Stoga se jedna Misa pjeva u noći, a njezina ulazna pjesma kaže: „Gospodin mi reče: ‘Ti si Sin Moj, danas Te rodih’” (Psalam 2, 7).
Drugo je rođenje vremenito, ali duhovno, po kojem se Krist pomalja kao Danica u srcima našim, kao što se kaže u Drugoj Petrovoj 1, 19. Zbog toga se pjeva Misa u zoru, u čijoj ulaznoj pjesmi stoji: „Svjetlost nas jarka obasja” (Izaija 9, 1).
Treće je Kristovo rođenje vremenito i tjelesno, po kojem nama vidljiv izlazi iz djevičanske maternice uzevši na se pȕt. Zbog toga se pjeva treća Misa usred bijela dana, u čijoj se ulaznoj pjesmi kaže: „Dijete nam se rodilo” (Izaija 9, 5).
Ipak, i obrnuto može se reći da je vječno rođenje, po sebi, u punom svjetlu, i da se stoga u Evanđelju treće Mise spominje rođenje od vječnosti. Prema tjelesnom pak rođenju, doslovno je rođen u noći, u znak čega je došao k tminama naše slabosti. Stoga se na Polnoćki naviješta Evanđelje o Kristovu tjelesnom rođenju.
Kao i u druge dane u koje prispijevaju mnoga Kristova dobročinstva, koja treba opet promišljati ili tražiti, više se Misa slavi jednoga dana, primjerice jedna za blagdan, a druga za post ili za mrtve.
Sv. Toma Akvinski
S latinskoga preveo: mr. sc. Petar Marija Radelj
